Maske i masakr

Komentirajući u studiju HTV-a fenomen masovne solidarnosti s Filipom Zavadlavom, autorom subotnjeg masakra u Splitu, dotični je izjavio sljedeće: „U četrdeset godina koliko se bavim ovim poslom ne pamtim da je izražena takva podrška javnosti počinitelju kaznenog djela.“

Obrazloženje žirija stoga bi bilo kratko: jedan advokat, trostruko ubojstvo, višestruka laž.

Valjda zbog četrdesetogodišnjeg bavljenja „ovim poslom“, pamćenje odvjetnika Miljevića toliko je kratko da je zaboravio kako upravo on zastupa Branimira Glavaša, optuženog za više brutalnih ubojstava, te da je „podrška javnosti počinitelju kaznenog djela“ u slučaju njegova klijenta – kako nekoć, tako i sad – neusporedivo veća nego kad je riječ o beatifikaciji Filipa Zavadlava na društvenim mrežama.

Zaista, zbog čega široka društvena potpora njegovu branjeniku, optuženom za više brutalnih ubojstava, ne stanuje u advokatovoj memoriji?

A ako ipak stanuje, zašto se kolektivno adoriranje zločina i njihovih izvođača mjeri toliko različitim aršinima da će se odvjetnik Miljević svojski zgroziti nad javnom podrškom tuđem klijentu, a ne i nad iskazima divljenja osobi kojoj pruža pravne usluge?

Glavaš je te potpore bio itekako svjestan.

U veljači 2015., primjerice, nakon odluke Ustavnog suda kojom je poništena pravomoćna presuda zbog zločina nad civilima srpske nacionalnosti u Osijeku 1991., trijumfalno se pojavio na osječkome glavnom trgu, dočekan zastavama, bakljama, nastupima poznatih pjevača i ovacijama nekoliko tisuća uspaljenih obožavatelja.

S bine je čak odlučio ispitati patološke granice skupnog morala, kazavši u svome govoru kako je, zahvaljujući javnoj podršci, „napunio akumulatore“, te je „spreman za daljnje izazove“, što je bila neskrivena aluzija na počinjeni zločin – na suvišna ljudska bića što su u podrumu ispod njegove kancelarije usmrćena nalijevanjem akumulatorske kiseline u ždrijela.

Sličnim javnim aplauzima čašćavani su i mnogi drugi „počinitelji kaznenih djela“.

Dario Kordić je nakon odležane robije zbog stravičnog zločina u Ahmićima dočekan na zagrebačkom aerodromu mitingom dobrodošlice, zatim i s više crkvenih misa priređenih njemu u čast, gdje mu je blagoslove udjeljivala respektabilna garnitura hrvatskih biskupa.

Mirko Norac, osuđen na dvanaest godina robije zbog ubojstava civila u Gospiću i Medačkom džepu, javno je slavljen i dok je bio u bijegu – miting podrške na splitskoj rivi tada je predvodio budući premijer – a nakon presude dnevne su novine distribuirale postere na kojima 70-ak članova Viteško-alkarskog društva iz Sinja u operetnim opravama ponosno pozira uz omiljenog vojvodu (što je jedan slabije poznati kroničar nazvao klasičnim primjerom vizualnog ogrupnjavanja zločina), premda je svaki od njih znao da je vitez suđen i zbog toga što je osobno likvidirao jednu staricu ispalivši joj metak u glavu.

Tomislav Merčep, zapovjednik kordona smrti u Pakračkoj Poljani, bio je počasni gost na svečanoj inauguraciji predsjednice Republike, dok je njezin protukandidat na nedavnim izborima obećavao kako će, čim se dokopa vlasti, ubojicu pomilovati…

Uglavnom, to što odvjetnik Veljko Miljević „ne pamti“ bila je – i još uvijek jest – svakodnevna pojava. Advokat „ne pamti“ ono čega se svatko s trunkom morala savršeno dobro sjeća.

Bit će dakle da nije na stvari slaba memorija, već jaka promemorija koju vladajuća nacionalistička ideologija ispostavlja uz vrlo određeni profil „počinitelja kaznenih djela“.

Iz perspektive tog podsjetnika, sitni narkodileri (kakve je s lica zemlje uklonio Filip Zavadlav) naprosto nisu toliko odiozni kao civili srpske nacionalnosti (kakve su likvidirali ili dali likvidirati Merčep ili Norac) da bi se do kraja otpustile moralne kočnice i solidarnost s njihovim ubojicama izbrisala iz pamćenja.

Zbog toga odjednom svjedočimo usplahirenim televizijskim debatama, čitamo riječi zabrinutih stručnjaka koji s pravom upozoravaju na „opasan fenomen“, slušamo premijera Andreja Plenkovića dok hini kategoričnost: „Takve pojave ne smiju biti niti pojave koje se događaju, a kamoli da dobivaju društvenu potporu. Tome moramo reći ne!“

Nije li se moralo reći ne i u mnogim drugim prilikama?

Zašto to tada nije bilo poželjno?

Reklo bi se da je u slučaju masovne podrške splitskom ubojici nastupio princip samoregulacije u zoni gdje država sa svojim ideološkim aparatom ne koordinira počinitelje i njihove jatake skrivene iza kodnih imena.

Kada je, pak, centar političke moći imao punu kontrolu, jataka je znalo biti toliko da se njihov broj zamalo izjednačio s brojem stanovnika.

No disperzirane grupe koje se sada posredstvom društvenih mreža angažiraju na svome zbijanju i pumpaju čežnjom za simplificirano shvaćenom i prečicom namirenom „pravdom“, u osnovi čine isto što je zbog zaštite izabranih „počinitelja kaznenih djela“ činila službena državna politika uz pomoć vodećih medija.

Ako je neki organizirani trud u ovoj zemlji davao vidljive rezultate, onda je to nastojanje da se nasilje opskrbi plemenitim motivima.

Kao što je u slučaju pozadinske solidarnosti s 25-godišnjim Filipom Zavadlavom sastavljen priručni katalog opravdanja za trostruko ubojstvo – od disfunkcionalne obitelji i teškoga djetinjstva, do izloženosti teroru kamatara i preprodavača droge – tako je postojao fond izlika za smaknuća s nepisanom državnom dozvolom: naša je zemlja bila napadnuta, agresorova zlodjela neusporedivo su brojnija i gora od naših, „Hrvat ne može počiniti zločin u obrambenom ratu“…

Selektivna etičnost i nedosljedno pravdoljublje u međuvremenu su postali standardi, dotle da su nepogodni čak i za misaoni eksperiment. Nije, na primjer, uopće moguće zamisliti da masovnu podršku u Hrvatskoj stekne kakav vigilant srpskoga porijekla koji bi – nakon što je pravna država, recimo, sudila ubojici njegova oca dvadeset godina poslije počinjena zločina, a na kraju okrivljenika oslobodila – uzeo pravdu u svoje ruke.

Utoliko je teško nadmašiti hipokriziju i patetično balansiranje koje emitira predsjednica države Kolinda Grabar-Kitarović (žiri joj dodjeljuje solidno drugo mjesto, tik iza Miljevića) u izjavi povodom internetskog okupljanja građanstva oko splitskog krvoprolića: „Neprihvatljivo je da pojedinci ‘uzimaju pravdu u svoje ruke’, ali je isto tako neprihvatljiva sporost i neučinkovitost pravosuđa.“

Zaista? Zar uvijek?

Bit će ipak dobro evidentirati jednu značajnu razliku: „neučinkovitost sustava“ u slučaju uličnoga kriminala i obračuna narkobandi manifestira se kroz napadnu odsutnost države, dok je „neučinkovitost sustava“ u slučaju suđenja „našim“ ratnim zločincima – suprotno tome – rezultat napadne prisutnosti države i njene ideološke mašine.

Najmanje bi trebalo čuditi da i u grupi za podršku Filipu Zavadlavu i u masi koja javno štuje Norca i Glavaša – dakle i u skupini ogorčenih zbog toga što institucije (pravne) države ne rade svoj posao, i u zajednici revoltiranih zbog mogućnosti da institucije (pravne) države ipak obave svoj posao – participiraju isti ljudi.

NJihov je nesporazum, takoreći, utemeljiteljski, i važi otkad je riješeno da javna predodžba države u mnogo većoj mjeri sliči etnički unificiranoj mitskoj tvorevini (za koju vrijedi počiniti nekažnjeno nasilje) nego servisnoj službi (koja će građane štititi od nasilja), naime otkad je zadana matrica na kojoj će malo koje načelo – a pogotovo načelo vladavine prava – biti u stanju zaživjeti.

Nelagoda u višim društvenim sferama sada je izazvana činjenicom da je, neočekivano, niknuo potencijalni nacionalni junak izvan patronata nacionalne ideologije.

Parola „Heroj a ne zločinac“ bila je rezervirana za drugi soj. Valja se zbrojiti, posložiti nastali nered, povezati i sinkronizirati razbacane elemente. Krv na ulicama, ilegalni kalašnjikovi, navijačke strasti, Naša Hrvatska… sve to sada treba medijski obraditi tako da bude pogodno za masovnu konzumaciju.

No pitanje svih pitanja ostaje koliko jednostavno toliko i nerješivo: Kako bi kriminalne bande mogao zauzdati državni režim koji je regrutirao kriminalne bande?