Maske ili brnjice?

Prema važećim propozicijama, uklopljenim se smatra onaj tko, umjesto stvarnosti utemeljenoj na činjenicama, povjerenje ukazuje službenoj predstavi o njoj. Stvarnost nije ono što netko vidi ili čuje, već ono što mu je rečeno da treba čuti ili vidjeti. Neuklopljeni su, pak, oni koji se u srazu između službene fikcije i neodgovornih fakata stave na pogrešnu stranu. Tko se odluči vjerovati vlastitim očima, izlaže se ozbiljnoj egzistencijalnoj pogibelji.

„Oprostite, ne smijem davati nikakve izjave. Mogao bih dobiti otkaz“, rekao je novinaru Zadarskog lista dr Ivica Žuvela, ginekolog s ordinacijom u Benkovcu, nakon što mu je ravnateljica zadarskoga doma zdravlja, Renata Bek, uručila dokument s naslovom „Upozorenje o obvezama iz radnog odnosa i mogućnosti otkaza radi kršenja Pravilnika o radu i Ugovora o radu“.

Krimen dr Žuvele sastojao se u tome što je javno ukazao na nedovoljnu količinu medicinske opreme u svojoj ambulanti. Za lokalnu televiziju je izjavio: „Tek prije dva dana smo moja medicinska sestra i ja dobili dvije zaštitne maske, i to šivane, platnene, koje ni po čemu za nas nisu adekvatne. Smatram da bi se Stožer malo bolje trebao pobrinuti za svoje zdravstvene djelatnike. Čak i nije toliko bitno da se netko od nas ne zarazi koronavirusom, bitno je to što smo u kontaktu s velikim brojem pacijenata…“

Već sutradan (30. ožujka) dobio je od nadređenog autoriteta upozorenje pred otkaz, u čijem obrazloženju između ostaloga stoji da je „imenovani radnik suprotno aktima ustanove ali i pozitivnim propisima RH javnim djelovanjem, istupom u medijima (…) iznio za javnost uznemirujuće iskaze“. U gramatički izazovnom aktu dalje se navodi da „svaka vijest od strane VSS zdravstvenog radnika kod prosječnog građana može biti primljena više nego uznemirujuća, osobito ako je u ovoj društvenoj psihozi povezana sa pandemijom“, te da istup „imenovanog radnika“ predstavlja „težu povredu radne dužnosti“.

Prijetnja otkazom liječniku je isporučena pet dana nakon što je ministar zdravstva Vili Beroš na konferenciji za štampu, uspoređujući nacionalnu borbu protiv mrskog virusa s ratnom epopejom, izjavio da „u svakom ratu postoji peta kolona“, a odmah nakon toga pojasnio kako „zlonamjerno prikazivanje situacije lošijom nego što jest – nije dobro“. Na istoj konferenciji za štampu zlokobno je ostala plutati i sljedeća, ničim argumentirana, ministrova rečenica: „Dobio sam informaciju da su pojedini liječnici namjerno sklanjali zaštitnu opremu s polica da bi prikazivali stanje kao loše“. Prijeka uopćena optužba, kako to već biva na redovnim seansama brifiranja, ni jednog od prisutnih novinara nije potaknula da od ministra zatraži preciznije objašnjenje i dokaze o sabotaži.

Ravnateljica zadarskoga doma zdravlja, međutim, potrudila se da ideje vlastodršca o ispravnome informiranju hrvatske javnosti promptno provede u djelo, toljagom odgovarajuće veličine.

Obrazlažući pisanu prijetnju ginekologu, za isti je Zadarski list rekla kako se dr Žuvela „mora odgovorno ponašati i govoriti“, jer je njegova izjava – da su, naime, on i medicinska sestra dobili po dvije zaštitne maske – „čisti politički pamflet“.

Na sljedećoj konferenciji za štampu Nacionalnog stožera civilne zaštite, kako to već biva, ni jedan od prisutnih novinara nije upitao ministra zdravstva što misli o sankcioniranju liječnika koji se drznuo reći da medicinske opreme nema dovoljno. Uvertira u rezanje glave (šupiranje s posla) ostala je arhivirana u starom izdanju lokalnih novina.

Glava će, uostalom, možda i biti spašena ako se dr Žuvela ubuduće oda „odgovornom ponašanju“ i začepi gubicu. Za što mu, objektivno govoreći, nije nužna maska.

Nešto ranije sličnoj je sudbini dopao šaka i zadarski kirurg dr Oliver Jurić, jer je – krajnje neoprezno – preko društvenih mreža uputio apel građanima da pomognu bolnici i medicinskim radnicima u nabavi zaštitne opreme koja im kronično nedostaje. Ravnatelj bolnice, Željko Čulina, potvrdio je da je dr Jurić „pozvan na odgovornost zbog neovlaštenog istupa u javnosti“, naime: „u ovoj krizi to smiju činiti isključivo ravnatelj i glasnogovornik bolnice“.

Ono što pouzdano možemo znati o istupu dr Žuvele jest da je on istinit, jer se ni u upozorenju pred otkaz koje mu je uručeno ne pobijaju i ne dovode u pitanje činjenice iznesene u njegovoj tvrdnji: tamo se jedino naglašava da ti neosporni fakti predstavljaju „za javnost uznemirujuće iskaze“, odnosno da – „u ovoj društvenoj psihozi“ – javno iznesena istina „kod prosječnog građana može biti primljena više nego uznemirujuća“ (a usput primijetimo da je ispod ovog gramatičkog rasula potpisana „mr, sc, dr med. spec. psihijatar“), pa je skaredni postupak ocijenjen kao „teža povreda radne dužnosti“.

Sagledan u svjetlu ministrova lociranja „pete kolone“, zadarski slučaj predstavlja egzekutivnu formu razvijanja svijesti o tome da ćemo biti kažnjeni govorimo li istinu, to jest da prešućivanje na faktima zasnovane istine postaje društvena obaveza.

Sila vlasti je tu da stabilizira kolektivnu nemoć opažanja: da se obračuna s neodgovornim pojedincima koji, držeći se neodgovornih činjenica, potkopavaju oficijelnu fikciju i upuštaju se u neprijateljsko djelovanje, umjesto da kao savjesni članovi zajednice servisiraju stanje masovne hipnoze.

Dobro je u tom smislu podsjetiti na osnove: vlast koja polazi od toga da istina građanima škodi, istinski prezire građane, a sistemske mjere restrikcija koje poduzima radi njihove tobožnje zaštite – radi navodne zaštite ljudskih života – zapravo su u službi zaštite sistema.

Sistem je, pak, takav da se manjak zaštitnih maski nadomješta viškom brnjica, dok okretni terenski oficiri s tupom izravnošću provode podmuklo uopćene naloge vrhovništva. Sistem je vertikalna osovina Beroš-Bek, iliti Bog-Batina, koja na horizontalnom planu proizvodi Nemoć-Strah, a zemlju ubrzano pretvara u autoritarni internat.

Zaslugom nacionalnoga medijskog pogona zadarska je priča zadržana u lokalnoj karanteni. Potpuni izostanak javne buke oko skandaloznog ušutkavanja Ivice Žuvele – liječnika kojemu je zaprijećeno otkazom nastavi li iznositi banalne i očigledne istine – pod neizgovorenom izlikom da u ovome trenutku „imamo većih problema“, upućuje na to da smo suočeni s mnogo većim problemom nego što su „veći problemi“, i to na način kako se glava suočava s đonom vojničke čizme koja je pritišće uz tlo.

Pod komandom vlasti, koja se u okolnostima opsadnoga stanja opskrbila impresivnom količinom izvršne moći, vodeći mediji trude se nahraniti naciju redovnim porcijama uzbuđenja, ponajprije strahom od smrti, ne bi li je prizvali jedinstvu i disciplini, a sva ta udarnička proizvodnja stresa, ta „društvena psihoza“, postaje univerzalni izgovor za lakonsko odbacivanje i bagatelizaciju trivijalnosti kao što su sloboda govora, ili sloboda uopće, ili demokratski običaji kao takvi. Trivijalnosti za koje su, uzgred budi rečeno, bolji pripadnici ljudske vrste bili spremni žrtvovati živote.

Nacional-žurnalizam u punome sjaju, kada je do kraja posvećen „višem cilju“, krotko opslužuje upravljačku kombinaciju politike i policije, nešto što bi se za potrebe osvrta moglo nazvati policičkim tipom vladavine.

Tada se zna kako idu stvari. Stvarnost ustupa mjesto poželjnoj predodžbi o njoj. Istina stječe težinu izdaje. Djeluju li Bog&Batina sinkrono po vertikalnoj osi, neuklopljenih će na horizontali biti sve manje. Poznata je nesklonost ljudi da vjeruju vlastitim očima kada znaju da su nadgledani. Jer kada se ostvari skupno familijariziranje s diktaturom, najbliža rodbina je Veliki Brat.