Mehanizmi i modeli autoritarnih režima na Balkanu

Taj zajedljivi, čak cinični, makijavelistički tekst vremenom je prerastao u knjigu koja se nedavno pojavila i na hrvatskom knjižarskom tržištu.

Florian Bieber (1973) luksemburški je istraživač međunarodnih odnosa, etničkih sukoba i nacionalizma prvenstveno na području Balkana, dugo je boravio u Beogradu i Sarajevu, a danas je profesor politologije i direktor Centra za studij jugoistočne Europe na Sveučilištu u Grazu.

Njegova knjiga Uspon autoritarnih režima na Zapadnom Balkanu – novi pogled na jugoistok Europe u prijevodu s engleskog Nikole Petkovića (Profil, Zagreb 2022), na iznimno upućen i sadržajan način analizira povijesno iskustvo, ali i aktualne društvene i političke (ne)prilike u Srbiji, Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji, Bosni i Hecegovini, Kosovu i Albaniji (u manjoj mjeri i Hrvatskoj) konstatirajući kako se u ovim slučajevima ne može govoriti o nekakakvoj homogenosti, bez ogleda na u velikoj mjeri zajedničko političko (ali raznorodno kulturološko) nasljeđe koje često zamagljuje perspektivu kad pokušavamo uopćiti pojmove i fenomene koji se nikako ne mogu podvesti „pod zajedničku kapu“.

Međutim, opisuje i to utemeljeno i lucidno, okolnosti i obrasce demokratskog nazadovanja u sedam država Zapadnog Balkana, (po)rast autokratskih tendencija, mehanizme njihova funkcioniranja, identificirajući na taj način „ključna svojstva kojima se kompetitivni autoritarni režimi na ZB održavaju na vlasti“ i to u širokom luku od (zlo)uporaba kriza i izvanrednih situacija do patrimonijalne kontrole nad državom i potpore inozemnih faktora koji imaju jasne i prepoznatljive interese u regiji.

Nakon niza komparativnih analiza Bieber je zaključio kako se sve nabrojane države ZB koje još nisu integrirane u EU u „brzom ritmu“ udaljavaju od „demokratskog utemeljenja“ i postaju sve više autoritarne.

Autor studije se u svojim analizama dotiče i Hrvatske, ali iako je u međuvremenu ušla u EU, to ipak ne znači da je posvema izbjegla i liberalni karakter i model političkog života; međutim on se mora, prije svega razmotriti unutar eurointegracijskog konteksta.

Međutim, uspon konzervativnog i iliberalnog javnog diskursa proteklog desetljeća (i duže) upućuje da autoritarizam i iliberalizam nisu automatski povezani, već se pojavljuju i odvojeno.

Ne postoji univerzalan, za sve zemlje primjenjiv opis koji bi obuhvatio regionalne autoritarne trendove; naravno postoje zajednički čimbenici: slabe demokratske institucije, nedovršena i zarobljena država, visoki stupanj unutrašnje polarizacije, slabi stranački sastavi, bez čvrste baze i jasnog programatskog profila, što upućuje da političke stranke djeluju kao interesne skupine za uski krug elita, ali u svakoj od balkanskih sredina postoje specifike koje dodatno pomažu usponu i jačanju autoritarnih režima.

Tomu svakako doprinosi i slaba, razjedinjena, često potkupljiva oporba i fragmentirano civilno društvo koja su zapravo strukturno ugrađeni u kompetitivne, autokratske režime, a da toga često nisu ni svijesna.

Posebno su poučni primjeri Srbije, Crne Gore i BiH, ali niti ostale zemlje ZB nisu manje interesantne.

Ili, kako piše Bieber: „Ova je knjiga studija o različitim režimima koji svi pokazuju jaka kompetitivna, autoritarna svojstva i obilježja, iako su neki ostali uglavnom nepromijenjeni, dok su drugi posljednjih godina postajali sve autoritativniji. To su regionalni modeli koji se očituju u različitim stupnjevima intenziteta i ukorijenjenosti“.

A, kad uporabljuje terminautokrati, Bieber opisuje premijere ili predsjednike koji vladaju u formalno demokratskim sustavima, dok, istovremeno, provode modele vladavine koji ili zaobilaze ili urušavaju demokratske institucije.

Vučić mu je svojevrna paradigma, jer u Srbiji postoje formalne demokratske institucije, ali u kojima zlouporaba državnih položaja dužnosnicima osigurava znatnu prednost u odnosu na njihove oponente. Vučić i njemu slični, poput Viktora Orbana, „snažno naginju vagu demokracije u svoju korist“.

Simbiotske veze između (polu)autokratskih režima i etničkog nacionalizma eksplodirale su 1990-ih godina; danas je nacionalizam na ZB manje važan za ideološko utemeljenje režima, ali uvijek kad zagusti izvlači se na površinu kao važno oružje (samo)obrane i homogenizacije društva kako bi se stvarni problemi zajednice pomeli pod tepih.

Primjerice, za Vučića i njegove naprednjake nacionalizam je danas prigodno sredstvo za jačanje režimske kontrole, ali (više) nema središnju funkciju. Unatoč deklarativnoj želji za približavanjem članstvu u EU većina vlada na ZB u posljednjih desetak godina sve se više i jače okreće autoritarizmu.

To i ne iznenađuje budući proširenje više nije u prioritetu EU i stoga je posvema razumljivo da je njegova transformativna moć oslabila.

Kompetitivni balkanski autoritarni režimi dio su šireg europskog obrasca i eurointegracije im nisu (više) nužno neophodne, čak im postaju i smetnjom, pa se trude p(r)okazati ih kao nametnuti bagaž kojim Europa pokušava nametnuti svoje „problematične vrijednosti“ domicilnim, tradicionalnim nacionalnim, kulturološkim i konfesionalnim oblicima ponašanja i života uopće.

Osim toga, EU obrasci im više ne trebaju niti za (vidljivo) manipuliranje izborima kako bi ostali na vlasti, već se hrane polarizacijama koje ne moraju nužno biti etničke.

Primjerice, kao u BiH mogu biti ukorijenjeni u dubokim političkim antagonizmima, manifestirati se na identitetskoj osnovi kao u CG; odnosno svaka sredina ima neke svoje posebnosti koje vladajuće elite spretno prilagođavaju svojim potrebama i interesima.

Kompetitivni autoritarni režimi se oslanjaju na dominantne osobnosti (Milo Đukanović, Vučić…) koje kontrolirani mediji dižu u nebesa ističući njihove navodno nadljudske napore i žrtve u borbi protiv svih koji rade o glavi zajednici kojom vladaju, iako to naravno nema veze s istinom.

Ali, važne su vlast i moć, a istina je i onako uvijek ono što odgovara vladajućim, što oni promoviraju kao istinu.

U Srbiji je režim strogo centraliziran oko Vučića, oko jedne osobe i stranke kojom apsolutno vlada, a do kojeg će se stupnja razviti kompetitivna autoritarnost ovisi prvenstveno o tomu koliko je pojedini režim sposoban pridobiti potporu elektorata, oslabiti oporbu, ali i (is)koristiti međunarodnu situaciju sebi u korist.

Ti i takvi režimi počivaju na hibridnosti i to ne samo po „jukstrapoziciji demokratskih pravila i autoritarnih praksi, nego i po kombinaciji nominalne prozapadne orijentacije, kao i po implicitnom odbacivanju zapadnih i liberalnih demokratskih normi“.

A, to znači stalno balansiranje između obećane demokracije i stvarne autokratske vladavine, a tom stalnom hodanju po žici svi balkanski režimi su maestralno ovladali.

Krivnju za takvo stanje stvari, Bieber (pro)nalazi, koliko u lokalnom, političkom, folklornom koloritu i tradicionalizmu i nedostatku demokratskih iskustava, toliko i u kolebljivosti EU koja je svojom nedosljednošću „kumovala rađanju vlasti nove generacije autokrata“.