Merima Omeragić: Djelujemo u društvima koja predano rade na poništavanju i potcjenjivanju ženske kreativnosti i djela

Bavi se feminističkim, rodnim i queer te transnacionalnim studijama, kao i teorijom intersekcionalnosti. Podrobnije se pisanju Dubravke Ugrešić posvetila u magistarskom radu, a onda su se niz godina kasnije autorice našle u razgovoru. Naime, nedavno je izašla knjiga Brnjica za vještice Dubravke Ugrešić (Multimedijalni institut, Zagreb), čiji je prvi dio autoričina esejistička rekapitulacija četrdesetogodišnjeg zajedništva sa Šteficom Cvek, ali i njihovih odvojenih književnih i vanknjiževnih života, dok je drugi, opsežniji dio dugi intervju Merime Omeragić s Dubravkom Ugrešić. Intervju je nastao prvotno u okviru onlajn festivala Drugarice – žene i ženski kolektivi na postjugoslovenskoj kulturnoj sceni crnogorskih nevladinih organizacija Institut za savremenu umjetnost i NOVA – Centar za feminističku kulturu. Razgovarali smo s Merimom prvenstveno o poziciji feminističkih književnih teoretičarki i kritičarki unutar znanstvenog polja rada, kao i o poziciji književnosti koje pišu žene u okviru visokoškolskih programa.

* Pokretačice „Štefice Cvek“ kažu da će se tom nagradom nagrađivati „pobunjena književnost“. Što bi takva književnost bila za vas?

– Sudeći prema najavama koncepta nagrade Štefica Cvek, pobunjena postjugoslavenska prozna književnost bi trebala da dobije, uslovno rečeno, zasluženo priznanje i neophodan javni prostor, kao i da bude suštinski provučena kroz mehanizme demarginalizacije u čitanjima i analizima. Ukoliko treba detereminirati pobunjenu književnost, najšire to bi bila književnost s jasnim estetičko-etičkim dimenzijama, književnost s namjerama, to jeste ona koja u svakom smislu prevazilazi granice, destabilizira sisteme, dekonstruiše norme i sisteme, izaziva, podriva i inovira.

* Posljednje godine, možda i desetljeće, postjugoslavensko književno polje snažno su obilježile autorice i književnost koja je svjesna različitih oblika tlačenja i nejednakosti. Stoga se ne bojim se da bi slika tih književnosti mogla više ikada izgledati kao fotografija popularne književne generacije fakovaca na kojoj su bili sve sami muškarci. Jesam li previše optimistična?

– Divim se vašem optimizmu, plašim se svoje skepse. Vjekovna potlačenost, specifično iskustvo borbe u zadnjih pedeset godina i privid u osvojenim pravima, kao i prijeteći kapilarni patrijarhat upozoravaju na konstantni oprez. Nažalost, u polju književnosti stvari se odvijaju vrlo sporo, skoro neprimjetno. Talentovanih spisateljica i autorki je svakako više, o čemu svjedoči i proboj na književno tržište. Pohvalno je da se autorke bave različitim i intrigantnim temama, međutim zabrinjava njihova repozicioniranost producirana u rasponu od nevidljivosti i cenzure preko pogrešnog interpretiranja do otuđenja i pristajanja na zadate, propisane uloge i literarne obrasce. Mi i dalje djelujemo u društvima koja odolijevaju kritičkim intervencijama, koja se odupiru novim teorijama i koja predano rade na poništavanju i potcjenjivanju ženske kreativnosti, uprkos pluralizmima emancipacijskih napora, kojih je sve više. Dakle, dok intenziviramo i neprestano kritikujemo, redefiniramo i napadamo kanone, re/afirmiramo moć i kreativnost ženskog pisanja, dokle budemo podrivale dvostruke književne standarde, dok naše vrijeme trošimo na borbu za našu stvarnu vidljivost i za priznanje – naša borba će trajati uvijek.

* Kroz povijest su muški pisci kanonizirali muške likove i njihova iskustva učinili univerzalnima, a žene su ih čitale. Danas kad sve više žena piše, muškarci ih uglavnom ne čitaju jer pišu o „ženskim“ iskustvima. Na sreću, čitateljski svijet je dominantno ženski pa spisateljice imaju publiku. Kakvo je vaše iskustvo u znanstvenim krugovima, jesu li teoretičari književnosti u dijalogu s feminističkom književnom teorijom i/ili kritikom?

– Naučni i akademski krugovi su iz nekog razloga poprilično zatvoreni za feminističko izučavanje književnosti. Nažalost, zahvaljujući binarnoj matrici, naučnice se često paternaliziraju, pri čemu se kontrolira njihov rad i osujećuje izbor. Ukoliko ne podrivate normirani poredak istorije, nacionalne književnosti i kanona, ako prihvatate nepisana pravila igre i podređenu poziciju, vaš rad može biti uslovno prihvaćen, ali ne i priznat. To znači da trebate da se na strogo propisan način bavite tamo nekim – patrijarhalno feminilnim – ženskim temama koje ne bi izazivale i ulazile u osjetljivo minsko polje destabilizirajuće kritike. Među antagonističkim normama unutar akademskog polja, u prostoru nedovoljnog ženskog saveza te neprijateljstva muškaraca potrebno je iznova osvajati prostore, osmišljavati strategije i dekonstruirati institucionalno, maskulinocentrično mišljenje i shodnu stigmu nadvijenu nad feminističku kritiku i teoriju književnosti te izboriti drugačiju poziciju od one klasične naučnice, zlurado prokazane kao opasne, lude, neozbiljne i nedovoljno formatirane da bi se bavila naukom o književnosti.

* Iako je spisateljica sve više, još ih je uvijek vrlo malo među dobitnicima nagrada i u školskoj lektiri. Postaju li prisutnije u visokoškolskom književnom obrazovanju?

– Nažalost, situacija je slična i u polju visokoškolskog obrazovanja. U polju akademije suočene smo u prvom redu s mučnim zadacima razaranja stereotipa o feminističkoj kritici i afirmacije i legitimnosti, odnosno relevantnosti upotrebe tog angažiranog pristupa. Imam utisak da smo uvijek na počecima, suočeni s neizlječivom amnezijom koja nam ne dozovoljava da se oslonimo i ispoštujemo napore pretkinja te unaprijedimo vlastiti rad. Djela spisateljica su rubno prisutna u akademskim kurikulumima te se u sklopu studijskih programa najčešće izučavaju u strogo propisanim i kontrolisanim kontekstima akademskih ne/sloboda kakve čini, recimo, nacionalna književnost. Iz toga proističe dvostruki problem – formiranja kompetentnih čitateljica/telja i kadra za rad s osnovnoškolkama/cima i srednjoškolkama/cima. Otežavajuću okolnost čini i svojevrsni monopol pojedinih akademkinja i naučnica, ograničavanje u izboru problema i pitanja, postojanje neprijateljstva među samim ženama. S druge strane, primjetan je i ohrabujući broj naučnica i profesorki na fakultetima kojima je cilj da osnažuju studentkinje, potenciraju razvoj njihove samosvjesnosti te kroz predan predagoški i naučni rad zastupaju strategijski raznovrsnije, transdisiplinarne i intersekcionalne analize i čitanja književnosti.

* Čitajući vaš opsežan intervju s Dubravkom Ugrešić u „Brnjici za vještice“ rekla bih da su preokupacije Dubravke Ugrešić nepromjenjive desetljećima, a čini se da se ni kontekst u svojoj suštini nije puno mijenjao?

– Cjelokupno djelo Dubravke Ugrešić ocjenjujem kao veliko polje u konstantnoj izgradnji u tretiranju različitih tema, fenomena i problema. Ovaj, volim vjerovati, naučni intervju od koncipiranja je bio baziran na poznavanju njenog spisateljskog raspona, ali svakako i mojih aspiracija da sa vrijednom sagovornicom prodiskutiram goruća ženska pitanja uopšte, ali i specifična iz polja književnosti i kulture. Rekla bih da je zajednička ideološka, lična, politička i neminovno ženska, ali i angažirana i estetska tačka gledišta s koje autorka piše već godinama suštinski nepromjenjiva. To je beskompromisna, etička kritika društvenih malformacija. Nažalost, svjedokinje smo da i savremeni, naši živući konteksti neprestano podsjećaju na vibrantnu moć zla oko nas, tako da je preuzimanje tog nimalo lakog spisateljskog zadatka Dubravke Ugrešić označilo u prvom redu kritiku boljki terminalne faze realsocijalističkog sistema, preko sukoba s okrvavljenim nacionalizmima i klerikalizacijom 1990-ih godina, što je rezultiralo njezinim brutalnim progonom i optužbama za izdaju, pa sve do pronicanja u setove tranzicijskih neprilika današnjice. Kontekst se, nažalost, jeste mijenjao. Ne nužno po karakteru, ali u načinima funkcioniranja dominantnih ideoloških moći umnogome jeste, pogotovo u dimenzijama inovirajućih mehanizama društvenih sistema koji su utemeljeni u pateromilitantnim tlačiteljskim matricama i produkciji opasnih vrijednosti. Stoga su ova naša borba, kao i pisanje Dubravke Ugrešić, pod znakom detekcije i kritike. Pod plamenom kreativnosti i vrhunske umjetnosti, ženske autonomije, spisateljske subjekcije i umijeća da se svaki čas koristi kao pogodan za rad.

* U vašoj kratkoj biografiji na internetu stoji da ste „skloni zaljubljivanju u književne likove“. U koje i kakve ste se likove zaljubljivali i je li među njima bila i Štefica Cvek?

– Zapravo, radi se o potencijalu umjetničkih likova, prvenstveno junakinja da u meni kao kompetentnoj, profesionalnoj čitateljki pobude interesovanje ili čulo neophodno da bi se napustili okviri tradicionalnog – ne samo u pristupu, nego i u shvatanju pa i tumačenju onoga što fikcionalni lik reflektira u tekstualne i kontekstualne prostore značenja. Presudan je karakter koji podučava, koji nešto znači, junakinja koja bespoštedno testira društvo, demistificira svjetonazore, secira obrasce i normative, transcendira nepojmljivo, nerijetko i sama autorka koja se subjektira u tekstu i stvara autonoman tekst obremenjen angažiranim značenjima. Konkretno, u pitanju su tekstovi koji osnažuju i odašilju u eter snažne poruke. Uprkos parodičnosti žanra ljubića, i roman Štefica Cvek u raljama života i ta mala tipkačica su reprezenti iskonski subverzivnog. Štefica je zasigurno jedna od tih junakinja koje su kreirane s kapacitetom da čine promjene i uz koje dolazi spoznaja. Junakinja Dubravke Ugrešić jeste koncept drugosti, margine i društvene nepoželjnosti i otuđenja. Reprezent je inspirativnog zahtjeva za ispravnim dekodiranjem i poželjnom inovacijom strategija interpretiranja. Nažalost, u slučaju književnog života Štefice Cvek, i u formalnom, dakle naučnom, kao i u popularnom čitateljsko-gledateljskom smislu – svjedokinje smo bolne relativizacije, dodatne stereotipizacije i četrdesetogodišnje promašene interpretacije romana. Stoga vjerujem da je Štefica zarad svih potencijala nadahnula i zaslužila jedan sasvim novi i drugačiji literarni život.