Migrantska drama

Nidžara Ahmetašević: Vlast u Federaciji nije uradila ništa da pomogne migrantima i izbjeglicama. Kantonalne vlasti u Tuzli i Sarajevu ignorišu te ljude. U ovom trenutku u Sarajevu nekoliko stotina ljudi spava po parkovima, na ulicama i u napuštenim zgradama. U Bihaću tim je ljudima ograničena sloboda kretanja, tuku ih na isti način kako to radi hrvatska policija.

Radoš Đurović: U tranzitnom centru u Adaševcima nema uslova za normalan život. Nema ni vode za piće. To mesto je izolovano, daleko od gradske sredine i ljudi tamo zaista teško žive. Posebno je ozloglašen kamp u Obrenovcu, gde se najčešće smeštaju muškarci-samci i maloletnici bez roditelja. Mnogi od njih nemaju ni svoj krevet. Migranti i izbeglice se žale na užasne uslove u kojima žive, na nasilje koje tamo vlada, a često i na ponašanje službenika Komesarijata za izbeglice.

Ahmetašević: U kampu Sedra u Cazinu, koji je napravljen u jednom hotelu koji je bio pred rušenjem, nema tekuće vode. Sobe su pune vlage, ljudi nemaju šta da rade, žive kraj puta. Slično je i u kampu Bira u predgrađu Bihaća. Kamp Miral u Velikoj Kladuši je mjesto horora gdje niko ne želi da bude. Prema migrantima se nasilnički ponaša i privatno obezbeđenje koje plaća Međunarodna organizacija za migracije i to u prisustvu službenika te organizacije. Najgori je novi kamp Vučjak koji je napravio grad Bihać. To se ne može zvati kampom. To je u stvari jedna livada na kojoj migranti žive u užasnim uslovima.

Đurović: Deca i maloletnici bez pratnje roditelja su definitivno najugroženiji kod nas. Mnogo ih je na ulicama Beograda. Smeštaju ih u ozloglašeni kamp u Obrenovcu i u Centar za azilante u Krnjači gde su izloženi nasilju, krijumčarima i trgovcima ljudima koji haraju po tim kampovima. Jedan maloletnik je ubijen ispred kampa pošto su ga krijumčari tražili po kampu. Deca se često iz Beograda upućuju u Sjenicu i Tutin koji su 250 kilometara udaljeni od Beograda. Ukoliko odbiju, u Beogradu se im onda ne pruža zaštita.

Ahmetašević: Bila sam u kontaktu sa dva momka koji su se samopovrijedili tako što ih je policija gurnula u rijeku, pa ih, dok su bili u vodi, tukla palicama. Onda su ih izvukli iz rijeke, pošto su im prethodno zapalili sve stvari i razbili telefone. Onako mokre strpali su ih u kombi i uključili hlađenje, tako da su se oni smrzavali dok ih je kombi vozio ukrug. Onda su ih dovezli na teritoriju Bosne i Hercegovine, izbacili iz kombija i gazili po njima. Ne znam kako to predsjednica Kolinda Grabar Kitanović može protumačiti kao samopovrjeđivanje.

Svakodnevno sam u kontaktu sa ljudima koje izbacuju iz Hrvatske sa slomljenim rukama, nogama, zubima, sa teškim povredama. Srećemo se sa djecom koja su to gledala i doživjela teške traume. Nedavno sam pričala sa porodicom iz Avganistana koju su pretukli pred očima dvije djevojčice. A onda su jednoj od njih, dok je plakala, pale naočale, pa je policajac prišao i zgazio ih. Ne znam da li bi i to predsjednica nazvala samopovrjeđivanjem.

Đurović: Sva je prilika da će mnogi od migranata i izbeglica završiti na ovom prostoru. Međutim, pošto ih sistem ne prihvata, postoji bojazan da će oni biti ugroženi poput Roma i drugih manjina.