Kada je Primo Levi ušao u Aušvic kazao je da tu nema mjesta za lice, već samo za ostatke lica, nema tijela, već samo ostataka tijela. Tomas Man je rekao da se umjetnost poslije Aušvica može praviti samo u političkom savezu sa sotonom, sa zločincima. Slično je i sa zločinom u Štrpcima. Ni tu nema mjesta za lice.
Takav pristup svim zločinima na svijetu ima i Zlatko Glamočak, umjetnik uvršten u Svjetsku istoriju skulpture 20. i 21. vijeka, a koji će raditi spomenik žrtvama otetih putnika u Štrpcima, koji treba da bude postavljen u Bijelom Polju.
Njegovo idejno rješenje pod nazivom ,,Sat života“ biće visoko tri metra jer, kako kaže ovaj umjetnik iz Bara koji stvara u Parizu, svi memorijalni spomenici na svijetu su na neki način obilježje jedne kulture i prostora, pa čak i jezika. Na njegovoj skulpturi uočljivi su ostaci žrtava i njihovih stvari – kostiju, novčića, naočara, dijelova odjeće i obuće, a tu je i Miki Maus.
– Miki Maus je samo ironija. Trebao bi biti izvor sreće – poklon. A taj izvor sreće, taj poklon, našao se u ostacima nesreće u reljefu zločina. Za osnovu spomenika uzeo sam nišan, kao tradicionalni nadgrobni spomenik Bošnjaka. Drugi razlog zašto baš taj, među mnogim oblicima nišana, uzeo sam onaj koji po svojoj čistoti djeluje sasvim moderno, a u nečemu podsjeća na vječnost egipatskih obeliska. To je onaj nišan koji je već korišćen u Srebrenici i na neki način već je postao simbol žrtve, ne samo u Srebrenici, već i u Višegradu, Bihaću, Zvorniku, Mostaru. Tu sam uključio i reljef, a spomenik se neće posmatrati sa strane, već će dvije stranice biti usmjerene ka posmatraču, priča Glamočak.
On navodi da će sa jedne strane spomenika biti ispisana imena žrtava, a sa druge reljef. To će, kako kaže umjetnik, predstavljati jedan odraz, lik u ogledalu, dvojnost postojanje-nepostojanje, odnosno bjelina i čistota nevinih žrtava čija je jedina greška bila što su u tom trenutku bile tu.
– Reljef predstavlja ostatke tih žrtava i svjedočanstvo ne samo o njima, već i o onima koji su to počinili. Predstavlja skup ostataka i stvari otetih putnika. Na njemu se naziru ljudske kosti, metalni novac, ključevi i ostale sitnice, ali najjači utisak ostavljaju lutke i jedan gumeni Miki Maus koji su dio ovog reljefa, priča poznati skulptor. Pažljivija analiza reljefa dovodi do rekonstrukcije zločina, jer je umjetnik slijedio fotografije koje su već postojale.
– Slijedio sam onaj realizam da kada se stranac nađe pred njim, zna da se nešto strašno dogodilo. Tu je sitan novac koji je ostao kod žrtava, ključevi, satovi. Bila je nedavno jedna dramatična scena kada je nađen sat žrtve koji je predat njegovom sinu i koji još radi. Ostaci kostiju, vreće u koje su vjerovatno žrtve bile svezane, lutke koje su pripremljene kao poklon djeci, to bi bila jedna deskripcija reljefa. Miki Maus predstavlja ironiju života. Aušvic znači osvećenje, znači nešto spiritualno uzvišeno, a tu se desio takav zločin, priča Glamočak koji je još od studentskih dana imao „neka kretanja prema žrtvi“, jer je njegova psihološka konstitucija na strani slabog. „Moja prva inspiracija bio je Aušvic, zatim Buhenvald, Jasenovac, da bi se na kraju vratio na događaje koji su se desili kod nas. To mi je stalno bila neka žudnja, strah i iskupljenje. Dobru definiciju toga dao je nedavno Abdulah Sidran, rekavši da je kod njega 99 odsto straha, a jedan odsto svega ostalog. Mislim da nešto od toga ima kod mene. Snimajući te sotonske slike razaranja i materijalizujući ih kroz reljef, ja ponekad pomislim da pokušavam da se spasim, da ustvari radim to iz straha. Reljef predstavlja otiske originala, i to je jedan novi realizam“, kaže Glamočak.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
