Milanovićev civilizacijski sunovrat

Interesantno je primjetiti da su Milanovićeve ispade u najvećoj mjeri oštro osudili upravo oni građani, simpatizeri ljevice koji su na predsjedničkim izborima za njega i glasovali, dok su na desnici prema njegovim istupima uglavnom bili krajnje suzdržani, čime su signalizirali kako, ne samo da ga ne osuđuju, već dapače i podržavaju.

SDP, kojem se Milanović do prije par godina nalazio na čelu, jasno se ogradio od izjava bivšeg šefa, a nakon svega posvema je razvidno kako veliki broj građana koji su ga sve donedavno podržavali i honorirali svaki njegov hvalevrijedan potez, prije svih u osudi nacionalističkih i filoustaških manifestacija na koje je Plenkovićeva vlada u pravilu ostajala nijema, teško da će mu na slijedećim izborima ponovo dati svoj glas.

A, dobar dio njegovih glasača razočaran moralnim i civilizacijskim sunovratom aktualnog predsjednika RH, kao i njegovim novim suverenističkim prestrojavanjem u desno, više neće ni izlaziti na izbore demonstrirajući tako vlastito nezadovoljstvo i politikom i političarima uopće, što će u konačnici samo pogodovati vladajućem HDZ.

I uistinu, gdje je nestao onaj Milanovuć od prije dvije godine koji je na predsjedničkoj inauguraciji obeća(va)o kako će mu u fokusu biti zaštita pravnog poretka, civilizcijskih vrijednosti, te prava ugroženih i slabijih?

DRŽAVA (NI)JE KRIVA: Javnost je posebice bila šokirana njegovim istupom povodom 30. godišnjice obilježavanja stravičnog ubojstva (7/8. prosinac 1991) male Aleksandre Zec koju su zajedno s majkom Marijom, nasilno odveli iz njihova doma i likvidirali pripadnici specijalne jedinice MUP, tzv. merčepovci, a potom tijela ostavili na mjestu egzekucije, na smetištu kod planinarskog doma na Sljemenu.

Predsjednik RH benevolentno je negirao da se tu radi(lo) o ratnom zločinu, za koji nikad nitko nije odgovarao, iako su počinitelji bili brzo uhićeni, ali ne i procesuirani.

A, sve zarad (ne)namjerne proceduralne greške istražnog suca tijekom ispitivanja privedenih ubojica.

Tko je za to kriv?

Mnogi prstom upiru u Vladimira Šeksa, u to vrijeme (do kolovoza 1991) glavni javni tužitelj, a potom sve do 1994, po riječima uglednog odvjetnika Ante Nobila, osobe s nesumnjivo najvećim utjecajem u hrvatskom pravosuđu.

Naravno Šeks i danas odbija svaku odgovornost i (ne)spretno je prebacuje drugima.

Ali, danas čak više i nije toliko važno tko je „zamutio vodu“ u istrazi; zašto su neki od sudionika u ubojstvu bili odlikovani visokim državnim odličjem, a neki za nagradu postali tjelohraniteljima tadašnjeg ministra obrane Gojka Šuška (iako se znalo da su sudjelovali u likvidaciji civila u Pakračkoj poljani, od listopada 1991. do ožujka 1992), koliko činjenica da nakon svega Milanović negira svaku odgovornost države za taj gnjusni, nedvojbeno etnički (ne samo grabežni) zločin, tvrdeći kako se radi isključivo o krimogenom činu grupe notornih bandita s „debelim“ dosijeima (sic: u odorama hrvatske vojske) koji su (is)koristili ratnu psihozu kako bi opljačkali Mihajla Zeca, bogatog zagrebačkog mesara srpske nacionalnosti (ubili su ga na pragu njegove kuće na Trešnjevci, a potom oteli i likvidirali njegovu kćer Aleksandru i suprugu Mariju, svjedoke njihove akcije) znajući kako su u tim ratnim vremenima, kad se gine i čine zločini na svim stranama, Srbi u Hrvatskoj laka meta i da se za njihovo razbojništvo nitko neće posebno zanimati.

„PREPUCAVANJE“ POLITIČARA: Na koncu, Milanović je dodao: kako on zna i za daleko teže i groznije zločine i da je vrijeme da se preko slučaja Zec prestane Hrvatima nabijati kompleks krivnja za ratne zločine koji to i nisu, a što već godinama promišljeno i sustavno čine organizatori komemoracije, razne ljudskopravaške udruge, SNV i Milorad Pupovac i optužio ih je za nedopustivo „moralno kamatarenje i reketarenje“.

Uostalom, ustvrdio je: preživjela djeca obitelji Zec, Gordana i Dušan dobili su odštetu i potom (se) krajnje teatralno i bešćutno upitao: što bi još država tu trebala učiniti?

I tu se, po običaju nije zaustavio; Pupovca je prozvao kao nemoralnog i nevjerodostojnog političara koji „prije podne plače nad žrtvama Jasenovca, a po podne diže ruku za potporu HDZ i Plenkoviću koji su normalizirali ustaški pozdrav pod kojim su bili ubijani njegovi sunarodnjaci“.

Pri tomu je zaboravio reći: RH nikad nije preuzela odgovornost za ubojstvo obitelji Zec, niti je sudskim putom isplatila ikakvo obeštećenje za ratni zločin, već se Sanaderova vlada, kako se u javnosti više ne bi „razvlačila“ priča o ovom gnjusnom zločinu nagodila s odvjetnikom Gordane i Dušana Zeca o isplati novčane nadoknade za njihovo školovanje, budući su ostali bez roditeljske skrbi.

Naravno, ni Pupovac nije ostao dužan Milanoviću, uzvratio mu je da takvo što može izjaviti samo „moralni invalid“; ali ako ostavimo po strani prepucavanje dvojice političara koji se baš i ne mogu (po)hvaliti moralnim kredibilitetom, mučko ubojstvo male, nikome krive Aleksandre bez ikakve je sumnje ratni zločin, on je grijeh hrvatskih, državnih struktura, koje su dopustile stvaranje takve, mučne atmosfere u društvu u kakvoj je taj zločin bio moguće, kao i njegovo zataškavanje.

I upravo su ga zbog toga vlasti pokušale licemjerno odšutjeti ili podvesti pod borbu protiv velikosrpske agresije, umjesto da otvoreno priznaju svoj grijeh i preuzmu odgovornost za počinjeno zlo kao dokaz da se želi bolja i drukčija RH.

Gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević, kada to već nije (bio) u stanju učiniti Milanović, prvi je hrvatski dužnosnik, etnički Hrvat, koji je nazočio komemoraciji i time odao dužno poštovanje maloj Aleksandri kao simbolu stradanja nevine žrtve i tako signalizirao kako je konačno vrijeme da se Hrvatska, ukoliko želi biti pristojno društvo, mora suočiti s tamnom stranom svoje traumatične povijesti.

Milanović i Plenković bi se trebali, umjesto da zabavljaju javnost svojim slaboumnim izjavama i komičnim svađama, dogovoriti da iduće godine zajedno nazoče komemoraciji Aleksandre Zec, to je daleko važnije od prepucavanja do kojih će u javnosti uskoro neminovno doći, kad se povedu rasprave o nedavnom prijedlogu da se jedna zagrebačka ulica nazove njenim imenom.

RAZLIČITI GENOCIDI: Tijekom posjeta Komiži, na pitanje novinara upućeno Milanoviću: je li se za njega u Srebrenici dogodio genocid, on je u svom stilu odgovorio.

„Ja kažem da je, ali onda za neke teže zločine moramo izmisliti novo ime. Poštujem tuđu žrtvu, ali nije sve isto… postoje različiti genocidi“.

Ali, taj je isti Milanović još 2012, tada kao hrvatski premijer, prigodom posjeta Srebrenici naglasio: „Naprosto je neshvatljivo da se takav genocid dogodio“; i uistinu, masovna, programatska likvidacija više od 8.000 Bošnjaka, sve muškaraca, sadržajno posvema korespondira s definicijom genocida, ma što on o tomu danas tvrdio ili mislio.

U presudi Haškog tribunala se jasno kaže: u vodstvu bosanskih Srba postojala je jasna nakana da se Muslimani s tog područja fizčki istrijebe i general Mladić i društvo su taj paklenski naum krvavo odradili.

U Hrvatskoj, kao i u BiH, reakcije na ove Milanovićeve riječi su bile opravdano žustre; Armin Hodžić, predsjednik Vijeća bošnjačke nacionalne manjine u RH, poručio je Milanoviću da je svojim izjavama o genocidu u Srebrenici prešao civilizacijsku liniju, jer je relativizirao i umanjio opseg velikosrpskog genocida nad Bošnjacima, a konstataciju da „svaka žrtva nije ista“, nazvao je jezivom, jer upućuje kako postoje veće i manje žrtve.

Slično je reagirao i član Predsjedništva BiH Šefik Džaferović, izjavivši da je time povrijedio cijeli bošnjački narod koji je najveća žrtva krvavog rata i raspada Jugoslavije, na što im je Milanović drsko i drčno odgovorio kako mu je već muka od toga da bošnjački lideri od svog naroda žele napraviti veću žrtvu no što jest, naglašavajući kako ništa od svega što je rekao nije bilo zlonamjerno ni pogrešno.

Istodobno, nije propustio u svom stilu Džaferovića cinično nazvati „starim udbašem i hostesom mudžahedina“.

Koliko je pitanje zašto to Milanović sve govori i što ga tjera da daje bedaste i sramotne izjave, da docira i dijeli lekcije svima s kojima se ne slaže, toliko je i pitanje prave pozadine cijelog ovog njegovog spektakla, a ona je i jasna i prozirna.

Radi se o zaštiti lidera hercegovačkih Hrvata, Dragana Čovića, koji je kao šef delegata HDZ u Domu naroda Parlamenta BiH glasovao za prijedlog Dodikovog Srpskog kluba da se poništi Inzkov Zakon o zabrani negiranja genocida u Srebrenici i time ojača „interesno bratstvo Hrvata i Srba“ na štetu Muslimana.

A, to što Milanović tvrdi kako Milorad Dodik kao vodeći političar Republike Srpske koji otvoreno negira i potkopava jedinstvenu BiH, nije najveći problem tamošnje države, te često arogantno, s visoka komentira političke (ne)prilike u toj zemlji i dijeli savjete, iako ih nitko ne traži, zapravo tjera vodu na mlin onih snaga koje (p)održavaju partnerstvo Dodika i Čovića, a na štetu stvarnih interesa Hrvata u BiH, te odnosa između RH i BiH.

Svojim istupima Milanović dodatno zateže, već i onako napete odnose između Bošnjaka, Srba i Hrvata; svojim je nepromišljenim izjavama duboko povrijedio Bošnjake i stoga je posvema u pravu Bakir Izetbegović kada mu poručuje, kako bi mu bilo bolje kada bi više razmišljao o onome što mu brzopleto izleti iz usta.

Ta uvijek rečenica previše, Milanovića će skupo koštati, a bojim se kako i svi mi u RH (o)lako možemo postati taocima njegove arogancije i nepromišljenosti.