Uoči posljednjeg rata, u župi Guča Gora je 1991. živjelo oko 3.000 katolika. Nakon rata je ostalo oko 1.000 vjernika. Sukobi Hrvata-katolika i Bošnjaka-muslimana u Lašvanskoj dolini, nakon godinu dana lošeg savezništva i brojnih incidenata, počeli su sredinom aprila 1993. U nizu sela do tada je živjelo i muslimansko i hrvatsko stanovništvo. U selu Gornji Miletići bili su Hrvati. U desetak domaćinstava živjelo je pedesetak osoba. U Donjim Miletićima živjeli su Muslimani. Početkom zime su u selo stigli Arapi, mudžahedini. Napravili su bazu u školi u Zagrađi, ispod Donjih Miletića.
Esad Hećimović: Garibi: Mudžahedini u BiH 1992 – 1999 (2)
O ulozi mudžahedina u ratu u BiH i posle njega napisano je mnogo tekstova i knjiga. Uprkos tome, pitanja je uvek bilo više nego pouzdanih odgovora. Kako su, i uz čiji blagoslov, stigli? Koliko ih se borilo na bosanskom ratištu, koliko ih je otišlo, a koliko ostalo? Knjiga „Garibi“ poznatog reportera iz Zenice Esada Hećimovića razjašnjava mnoge misterije, enigme i konfuzije o ulozi „Alahovih svetih ratnika“ u Bosni i Hercegovini.
Ovom knjigom su izdavači, list Danas i Medijska organizacija Jugoistočne Evrope (SEEMO), pokrenuli novu biblioteku „Novinari istraživači“ koja ima za cilj da otvori prostor autorima iz čitavog regiona.
Svjedoci su pričali da su još u martu s muslimanske strane, iz sela Zagrađe, noću dolazili svijetleći meci i osvetljavajuće naprave. Hrvati iz Gornjih Miletića su pitali Muslimane Zagrađa: „Što je to?” Odgovoreno im je da to rade mladići koji ne slušaju starije. Hrvati Miletića nisu mogli ići u crkvu Brajkovići, jer je put do crkve vodio kroz tri muslimanska sela. Žene su u poslednje vrijeme mogle slobodno da se kreću, ali muškarci, Hrvati, nisu. Jedan od njih je išao u Jezerce, muslimansko selo, gdje mu je rečeno da se ne kreće dok se ”ovo ne riješi”.
Iz muslimanskog dijela sela, 24. travnja 1993. oko 17:30, ka hrvatskim Gornjim Miletićima, išla su tri brata. Bili su u civilnoj odjeći. Vidio ih je Božo Pavlović, jedan mještanin koji je čuvao ovce, ali zbog udaljenosti nije čuo razgovor. Pretpostavio je da razlog njihova odlaska u hrvatski dio sela nije uobičajen. Produljili su u selo i zaustavili se kod štale jedne porodice koja je pripadala zajednici Jehovinih svjedoka. Poslali su djecu da skupe odrasle iz sela. Nakon što su se mještani okupili, jedan od pridošle braće je rekao da im treba nešto reći, ali da ne paniče. “Rekao je da su oko sela mudžahedini, da im ne pružamo otpor i da se ne plašimo, dokle god su on i njegova braća tu, bez obzira što su mudžahedini odlučili uzeti naše selo”, navode svjedoci. Hrvati su govorili da nikad ništa Muslimanima nisu napravili i da nema razloga da napadnu selo. Žene i djeca su počela plakati. “Uzeo sam pušku i zaključavao vrata štale, kad je netko zapucao na mene. Meci su udarali po zidu, razbili prozor. Vidio sam na sve strane puno uniformiranih vojnika – Muslimana. Počeo sam bježati prema šumi, prema selu Jezerci”, navodi svjedok Božo Pavlović.
Dok su ostali još razgovarali sa braćom, iza kuća je izbilo 15 naoružanih Muslimana, 11 Arapa mudžahedina i četvorica domaćih Muslimana. Zapucali su na Božu, koji je upravo izlazio iz kuće. Nisu ga pogodili i on je jedini pobjegao u šumu. Zavladala je panika. Žene i djeca su vrištala i plakala. Stipo Pavlovićje rekao da ide u kuću i da ga niko neće odvesti. Musliman iz Jezerca je krenuo za njim. ”Sad ću ja po njega” – rekao je, i s uperenom puškom pošao u kuću. Razbio je nogom vrata i dva rafala su se slegla u jedan. Stipo Pavlovićje imao pušku. Opalio je i ubio onog iz Jezerca, koji je odvaljivao vrata. Ubili su Stipu, a ženu mu ranili. Bacili su dvije bombe.
Iz Mehurića su se vratili Franjo Pavlovići Avdo Suljić. Pokušali su da zajedno odu u komandu Armije i informišu je o strahu mještana zbog dolaska mudžahedina. Opkolili su ih mudžahedini i domaći Muslimani. Avdo je rekao, raširivši ruke ”Udrite, ja sam brat Musliman”. Mudžahedin ih je vratio nazad, odakle su i došli. Otišli su 100 metara. Iz Fozlića je ”jedan” rekao da nisu Muslimani obojica. Arapin Ramadan je zovnuo Franju nazad: ”Hrvat ovamo”. Otjerali su Franju u njegovu kuću da im donese ključeve od auta. Nakon što su ga svezali, priključili su ga ostalim Hrvatima. Jedan domaći Musliman je uzeo Franji ključeve i odvezao mu automobil. Vojnici su Franju Pavlovića, Tihomira Pavlovića, Vladu Pavlovića i Antu Petrovića odvojili od ostalih mještana i natjerali ih da kleknu. „Trebalo bi da ih je petorica“, rekao je jedan vojnik. Drugi vojnik je pokazao na kuću u kojoj je ubijen Stipo Pavlović. Prvi vojnik je ušutio.
Druga svjedokinja je po izlasku na dvorište ispred obiteljske kuće ugledala nekoliko ”uvezenih mudžahedina” sa kojima su bili i domaći ”mudžahedini”, koji imaju prebivalište u mjestu Miletići. Rekla im je da oni nisu ništa krivi, te da ih ostave na miru. Prišla im je osoba koja se predstavila kao brat ubijenog u obiteljskoj kući Stipe Pavlovića. Pitao je tko mu je ubio brata. Pripadnici ”mudžahedina” rekli su im da ih nitko ne bi dirao da pripadnici postrojbi HVO nisu izvršili pokolj nad civilnim stanovništvom u mjestu Ahmići. U njihovu zaštitu stavio se Dedo Suljić, jedan od pridošle braće, rekavši da nitko od nazočnih Hrvata nije napuštao mjesto Miletiće te da on garantira svojim životom da su to sve pošteni ljudi.
Na polju su ih sve postrojili i natjerali da sjednu na zemlju. Rekli su da svi donesu oružje: “Ako neko ne preda oružje, a nađe se, pobićemo sve.” Tko je šta imao od oružja, donio je. Oružje se odlagalo na jednu deku. Povezali su ih sve štrikom za veš. “Povezali su nas ljudi, crni s bradom, sitni, ne znaju naš jezik i domaći Muslimani koji su prijetili da će nas zaklati, noževe su držali u rukama, premještali po rukama i govorili da ćemo mi platiti, što je jednom u Prijedoru nastradala, poklana, porodica. To je govorio jedan Musliman iz Jezerca. Mislio je da ga ne znamo ili da ga nećemo prepoznati. Nismo smjeli ništa pričati, govorili su nam da ne smije niko ništa govoriti, vrištati”, opisuje svjedokinja. Stipina žena Lucija nije mogla stajati na nogama. Htjela je sjesti nauznak i pošao joj je pomoći Dedin brat Akif, ali ga je Arapin pogodio puškom po licu. Dedo je povikao: ”Ubiše mi brata!”, ”Ubit ćemo i tebe”, rekao je Arapin koji im je, izgleda, bio vođa. Dedo je potom ušutio.
Pavloviće, oca i sina, uhvatili su i tukli. Tukli su i Antu Petrovića, na isti način. Tad su rekli da će prozivati i da prozvani istupe iz grupe. Prozvali su četvoricu Pavlovića i Petrovića. Nakon što su istupili, prozvani su po zapovjedi Arapina Ramadana, morali kleknuti, kao u crkvi. Ostali su klečeći, dok su ostale postrojili u kolonu po dva i naredili pokret put Mehurića. Franjo Pavlović, Tihomir Pavlović, Vlado Pavlovići Anto Petrovićostavljeni su da kleče. Sva četvorica bili su odjeveni u civilna odijela. Njihovi sumještani tada su ih posljednji put vidjeli žive. Trojica Suljića – Dedo, Akif i Haso – pušteni su na slobodu 24. aprila 1993, nakon pregovora između bošnjačkih i arapskih komandanata u Mehuriću. Pola sata kasnije pušteni su i hrvatski zarobljenici.
Kada su se mještani vratili u selo, našli su tijela Pavlovića i Petrovića u kući Pavlovića. Pripadnici britanskog bataljona UNPROFOR i UNHCR pronašli su tragove zločina.
Nastavlja se
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.