Militantni parlamentarizam

Da, veli autor članka, bilo bi višestruko korisno izlazak na parlamentarne izbore proglasiti obaveznim, a sve one koji se toj prisili ne pokore financijski penalizirati. Bolji naslov od Globusova glasio bi: „Sto kuna ako te boli ćuna!“

Donedavni ideolog i politički strateg Mosta – a još ranije glavni urednik Radio Marije, aktivist u Hrvatskom katoličkom zboru MI, te jedan od osnivača konzervativne organizacije (kasnije stranke) Hrast koja je okupljala živopisne figure hrvatskoga bogomoljačkog ćudoređa, poput Željke Markić i Ladislava Ilčića – nije ni prvi ni jedini zagovornik militantnog parlamentarizma. Prije se može reći da predstavlja friško grlo u sve brojnijem zboru onih koji prizivaju utjerivanje parlamentarne demokracije u kosti i – uz argument u vidu brige za „opće dobro“ – propagiraju dirljiv spoj političke slobode i državne prinude.

Uoči zadnjih izbora za Europski parlament, primjerice, Jutarnji list je bio pokrenuo žestoku kampanju u tome smjeru, s gromkim proglasom glavnoga urednika koji je – pozivajući se na tobože nepobitnu ocjenu kako su izbori „najučinkovitiji alat demokracije“ – uspostavio izravnu relaciju između slobode izbora i slobode govora. Akcent je stavio na to da bi građanin, ne konzumira li onu prvu, morao gubiti pravo na drugu. „Ne izađete li na izbore, ostanete li po strani namjerno, iz bojkota, poklopite se ušima i ubuduće šutite“, poručio je urednik u svom pamfletu.

Budući da takva glorifikacija parlamentarizma nastupa iz optike prema kojoj je, ukoliko ne pripadate vladajućoj kliki, „izborni glas“ jedini suvisao vid političkoga govora, pa „pravo glasa“ praktički supstituira pravo na izražavanje mišljenja, urednik je, premda mu to nije bila namjera, posredno izložio samu bit hegemonijski postavljene klopke unutar koje građani, eto, imaju priliku da se „politički izraze“: Ako ne želiš glasati, nemaš pravo govoriti, a ako glasaš, svoje si već rekao! Jedini glas koji možeš dati od sebe, a da on ima makar kakvu političku težinu, onaj je koji završi u biračkoj kutiji!

Koji dan kasnije komentator istoga dnevnog lista preveo je urednikovu zajapurenu moralku (unatoč kojoj je, uzgred budi rečeno, na izbore za Europski parlament izašla tek četvrtina biračkoga tijela) u praktičnu formu i založio se za to da „izlazak na izbore u Hrvatskoj postane zakonska obaveza“.

Tako je prijetnja evoluirala u konkretan prijedlog da zakonskim putem bude formalizirano nešto poput prisilno-demokratskog poretka, to jest da se „najučinkovitiji alat demokracije“ učini još učinkovitijim uz pomoć eklatantno protudemokratskih metoda, da se represivnim mjerama građanima „omogući“ konzumiranje političkih sloboda, drugim riječima – da im se zajamči takva sloboda izbora u kojoj neće moći slobodno izabrati žele li birati ili ne.

Dosta je bilo dramatično „neobavezujuće situacije“ i naknadnoga gunđanja protiv „glasačkih mašinerija“, veli u Globusu Ivica Relković, jer u Hrvatskoj na izbore u prosjeku izlazi jedva nešto više od 50 posto stanovnika s pravom glasa, i pita se „što bi se dogodilo kada bismo sami sebe Ustavom natjerali na to da se svi pretvorimo u obavezujuću, pa makar i zuboškripeću i zahrđalu, ‘glasačku mašineriju'“? Ne bismo li time „pokrenuli i politički popravili Hrvatsku“? Ne bi li to bio „jedan motivirajući okidač da se barem pokrenu prvi koraci promjena“?

Ja se, s druge strane, pitam zbog čega bi slobodan građanin sebe Ustavom natjeravao na bilo što, ako već raspolaže slobodnom voljom, i kako je to uopće moguće da „sami sebe“ Ustavom discipliniramo kada Ustav niti ne donosimo nekakvi „sami mi“, nego ga usvaja „glasačka mašinerija“ u parlamentu, pa će onda biti da nas Ustavom na nešto natjerava netko drugi, a da to ispadne kao da natjeravamo „sami sebe“, odnosno da u ovome slučaju – uz propisanu obvezu izlaska na izbore – Ustav treba poslužiti upravo za poništavanje slobodne volje građanina i oduzimanje njegova prava da ne sudjeluje u ritualu koji, zbog bilo kakvih razloga, smatra besmislenim?

Ivica Relković, naravno, nema takvih dilema jer – poput urednika i komentatora Jutarnjeg lista – nastupa kao zastupnik interesa političke klase, a ova je, da bi u što većoj mjeri mogla upravljati odriješenim rukama, željna što snažnije utvrđenog legitimiteta. On zaključuje da će se proglašenjem glasačke obaveze vratiti „i ozbiljnost i odgovornost na obje strane izbornog procesa“, što bi opet dovelo do „izborne i političke samoedukacije hrvatskog društva“, ma što to značilo. Treba se tek dogovoriti oko toga koliki intenzitet represije staviti u službu demokratske procedure.

Relković predlaže da se izborni neposluh kažnjava sa 100 kuna. To nije veliki iznos, ali on smatra da bi, u postojećim socijalnim prilikama, apstinentske mase ipak dovabio na birališta. Time bi se, veli, „i odgovornost za državu malo ‘poravnala’ na sve građane“, jer „neizlazak na izbore ne bi za sobom povlačio nebrigu za državu, nego bi svatko birao hoće li u izborima participirati ili će ih jednim dijelom – financirati“. Stoga se „zapravo i ne bi trebalo govoriti o sankciji, nego o izboru načina sudjelovanja u izborima“.

I tako bi, vjeruje, svačiji interesi bili zadovoljeni, a da u isto vrijeme nitko ne dolazi u priliku iskazati odurnu „nebrigu za državu“. Kao da je briga o državi uključena u sami čin izbornoga izjašnjavanja – pa su saboteri glasačkoga obreda po logici stvari protudržavni elementi – i kao da indiferentnost nije izraz jasnoga političkog stava koji se sada, njegovim prijedlogom, nastoji silom suzbiti.

Kao i urednik Jutarnjeg lista, katolički politički propovjednik polazi od uvjerenja da parlamentarni izbori predstavljaju konačno ispunjenje demokracije, a ne tek jednu od pretpostavki za građenje demokratskoga društva, i to ne nužno najvažniju. Po uzoru na ostatak stranačko-političke scene, on demokraciju bez ostatka izjednačava s parlamentarnim sustavom, a svi koji političko djelovanje sagledavaju izvan tog okvira izlažu se opasnosti da budu optuženi zbog „nebrige za državu“ i shodno tome tretirani kao nacionalni izdajnici.

Razumnome čovjeku ostaje zapitati se kakva to može biti demokracija koja se, radi svoga „poboljšanja“, služi sredstvima što je negiraju – dotle da će građanima oduzeti slobodu odlučivanja kako bi oni sudjelovali u slobodnome odlučivanju – i već u formi svoga predstavljanja, na primjer kroz ustavnu formulaciju, nastupa kao ustobočeni oksimoron?

Razumnome čovjeku ostaje naslutiti da se kroz namjeru kriminaliziranja, financijskog kažnjavanja i privođenja redu onoga dijela stanovništva koji odbija suradnju – dakle blizu polovice odraslih žitelja Hrvatske – reflektira prije svega zebnja profesionalnih političarskih pogona za budućnost bezbolne i pouzdane samoreprodukcije. Mora biti da priličan nespokoj izaziva prijetnja u vidu tolike mase koja se izjašnjava kao čista nepoznanica.

Što se mene tiče, jedva da i postoji aktivnost koja u većoj mjeri pridonosi ideji stvarne demokracije od odbijanja davanja legitimiteta postojećoj političkoj klasi, dok god su ovoj parlamentarni izbori nužno zlo, neizbježan predložak za samooplodnju i avanturu dugoročnog parazitiranja.

Ako bih baš imao želju na inicijativu Ivice Relkovića nasrnuti nešto bezobzirnijim metaforičkim alatima, usporedio bih je s nametanjem dužnosti logorašima da sami biraju logorsku upravu: oni bi bili ne samo slobodni, već i obavezani da svojim glasom poklone ovlasti garnituri koja će ih tiranizirati, a da pritom nemaju nikakvu mogućnost dokinuti svoj status tiraniziranih, te bi na taj način, ciničnim djelovanjem sustava, još i postali sudionici u procesu vlastitoga ponižavanja.

Ali to su samo privatna razmišljanja, koja zasigurno neće spriječiti bivšeg ideologa Mosta i njemu slične da liferuju svečane floskule poput „ozbiljnosti“, „odgovornosti“, „promjena“ i „popravljanja Hrvatske“. Vrijedi tek primijetiti da, dok cvrkuću o demokraciji, prizivaju policiju. Bit će da vjeruju kako u Hrvatskoj ima dovoljno morona koje neće smetati stupanje oksimorona na snagu, te će prisilno-demokratski režim lučiti veličanstvene uspjehe, uključujući disciplinsko kažnjavanje onih koji ne konzumiraju svoja demokratska prava.

Zasad sa sto kuna po džepu, a sutra možda s pendrekom po leđima.