Moje izvorište je sjever Crne Gore

* Znamo da ste rođeni u Vrbama kod Bijelog Polja, dobar dio života proživjeli u Srajevu, sada živite na relaciji Sarajevo – Luksemburg. Odakle ste, zapravo, vi?

– Ja sam iz Vrba kod Bijelog Polja, tu sam rođen. Međutim, životne prilike su me otjerale u Sarajevo, a iz Sarajeva u Luksemburg. Uvijek me je nešto tjeralo i ništa to nije mojom voljom. Kada sam završio školu u Bijelom Polju morao sam ići negdje dalje da studiram, da radim. Prilike su bile takve da se moralo ići. Kada sam se našao u Sarajevu tamo se desio pogrom – izbio je rat i morao sam i odatle nekuda ići. I otišao sam u Luksemburg. Ali podjednako volim Crnu Goru, Bosbu i Luksemburg. To su moje tri domovine. No, moja glavna domovina, moje izvorište je sjever Crne Gore.

* Da li ste se na Ratkovićevim večerima poezije osjećali kao pisac iz neke druge države ili kao domaći?

– Ako pisac uspije u zavičaju, uspio je u književnosti. Mene je publika u Bijelom Polju prihvatila i ja sam se potpuno osjećao da sam svoj na svome. Za mene su Ratkovićeve večeri poezije poetski praznik i raduje me što su od ove godine postale manifestacija od posebnog značaja za Crnu Goru. U tom pogledu se osjeća pomak naprijed, prema boljem, prema ljepšem, prema sigurnijem. Čini mi se da je ova manifestacija podobro iskoračila iz nekih zamraka. Za mene je Bijelo Polje središte kulture u danima Ratkovićevih večeri.

* Ljetos ste imali književno veče u Petnjici kod Berana. Dakle, sve češće ste u zavičaju.

– Čovjek kada počne starit zavičaj ne samo što mu se javlja u snovima, nego mu se jednostavno i priviđa. Svi mi želimo da taj krug zatvorimo i da se na kraju vratimo odakle smo i krenuli. Ljetos sam se u Petnjici izvanredno osjećao. Godilo mi je ono što su ljudi govorili o meni. Uvijek godi kada vas neko hvali, a mene su te večeri hvalili. Tako na pozornici, a isto i u publici, osjećate da su to vaši ljudi i da si ti njihov. Nastupati u zavičaju je jedna posebna odgovornost i poseban rizik. Ono što meni u, recimo, Roterdamu ili u Briselu, gdje nastupam zadnjih godina, ne primijete, ako napravim neki propust, u zavičaju mi primijete. Nije uzalud rečeno „Najteže je biti prorok u svom selu“. Poteško je uspjeti i zavrijediti pažnju zavičaja.

* Je li vam zavičaj ljepši izbliza ili iz daljine?

– Nije mi zavičaj isto iz Luksemburga kao kad sam ovdje. Sa udaljenosti od 2.000 kilometara zavičaj izgleda nekako ljepši. Sve ono što ovdje vidite a ne sviđa vam se, kada se izmaknete odavde to potone, to se zaboravi, a vidi se samo ono lijepo. Neko je rekao da vrijeme pozlati djetinjstvo, tako i daljina pozlati ono što nije zlatno u zavičaju.

Biografija

Faiz Softić je rođen 1958. godine u Vrbama kod Bijelog Polja. Objavio je knjige poezije „Strašan je zid bez sjene“ i „Čovjek na rasputici“, romane „Pod Kun planinom“ i „Strah od rodne kuće“ i zbirku priča „Čovjek koji kisne“.

Roman „Pod Kun planinom“ je doživio tri izdanja i preveden je na francuski jezik. Softić je zastupljen u čitanci za šesti razred u Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Živi, kako kaže, na relaciji Luksemburg – Sarajevo i ima status slobodnog umjetnika.