Moje slike su ogledalo mojih osjećanja

Poslije je slikao, putovao, dobijao nagrade, ljubio prelijepe žene, sticao prijateljstva i gdje god da je bio, kući je slao razglednice. I sada, konačno je došao red da i Bijelo Polje vidi njegove slike.

– Davno je rečeno da se najteže dokazati u svom gradu. Ja sam čekao dugo. Smatram da je moje slikarstvo sazrelo da bude prikazano u rodnom gradu i da ima dosta motiva koji su emotivno vezani za moj grad i, s obzirom da planiram niz izložbi po crnoj Gori, smatrao sam da mi je bilo obaveza da startujem iz Bijelog Polja. Nakon toga imaću izložbe u Budvi, Herceg Novom i Podgorici, najavljuje Obradović.

• Da li savremena umjetnost teži da fascinira?

– Kada hoće neko da zabilježi neko vrijeme, on mora da bude realan, dostojan sebe. Mika Antić kaže da bi osjetio moraš da porasteš do djeteta. Ako se vežemo za to, onda je tačno da kada nešto želiš da prikažeš, moraš da imaš akciju, potez, sažimanje, umrežavanje. Mislim da je emocija glavni pokretač u svemu, pa i u umjetnosti. Međutim, masa traži provokaciju. Bila ta provokacija u emotivnom ili u smislu želje ili potrebe, ali da se ona samo vidi ali ne i osjeti.

• Čini se da svakom milimetru platna posvećujete pažnju. Kako to?

– Ja sam diplomirao u klasi priznatog profesora Smaja Karaila. To je čovjek koji je i te kako vodio računa o poštovanju prostora i to je prenosio i na svoje studente. Moje slike su ogledalo mojih osjećanja. Ako ja mojim osjećanjima ne pridam dovoljno pažnje, onda neću ni mojem radnom prostoru. Ako je moj prostor nesređen u krugu mog životnog ambijenta, definitivno neću ni ja biti sređen kada odlazim na posao ili izlazim u grad, a ako moje platno nije sređeno i ispoštovano i zanatski odrađeno do najsitnijeg vlakna platna, čini mi se da ja nijesam kompletan. Smatram da površina zna da ostane tiha, ali prije svega i ta mirnoća površine mora da ima neki zanatski refleks. Moje slike su poštovanje mene samog i poštovanje posmatrača mojih slika.

• Da li slikari imaju moć da zaustave vrijeme?

– Da, ali ne vrijeme ovoga svijeta, već svoje vrijeme. Lijepo je kada se ja i moje platno nakon dužeg vremena nađemo u nekom prostoru. Tada se tajno gledamo kao nekada željena ili voljena ljubav. Vrate se uspomene, kao da nađete svesku iz nekog predmeta iz osnovne škole sa kontrolnog zadatka pa vam to vrati doživljaj. Možda to zaustavljanje vremena jeste i glavni oslonac i motiv svakog autora. A stvaralaštvo je jedna rijeka i ne osvrće se za sobom. Baš briga rijeku ko je pije, ko je gleda, ko u njoj pliva, ko se sa nje umiva…

• A bude li nekada, kada se sretnete sa nekim vašim platnom nakon dužeg vremena, da se poprijeko pogledate?

– Kako ne. Kada se kaješ, kada ti je krivo što si morao to tako. Kaže se da mladost nema pamet. A ono, opet, pamet nema mladost. Tako, kada se sretneš sa svojim djelom nakon deset godina, shvatiš da je moglo prečicom i malo si kriv sebi samom. Ali i tu ima nešto, to je ono zaustavljanje vremena. Jednostavno, nekada, kada je nastajala ta slika, bilo je tako, a sada je ovako.

• Vaša izložba ima ljubavnu poruku. Koliko danas riječi ljubavi imaju značaja?

– Nažalost, nemaju više nekadašnju težinu. Riječi ljubavi su danas kao neka obaveza. Mogu da budu potpuna fraza. Ja sam ovom izložbom ljubavi htio da vratim tijelo. Da riječi „Volim te“ spojim u jednu – ljubav. A u ljubavi nema ništa lijepo. Ona je satkana od zavisti, od ljubomore, od nespavanja, od nespokoja, od vječite strepnje, od vječitog ostavljanja i sastajanja, od vječitog pripadanja nekome…

• Šta je, zapravo, svrha izložbe?

– Svrha izložbe nije da vidite vi nju, nego da ona vidi vas.

• Kako i koliko se nosite sa temama?

– Moje teme u slikarstvu su veoma vezane za moj intimni život. Ja sam neko ko nazove sliku „Probaj moje bolove“ i iz te slike će odjeknuti krik ranjenika kojem je probodena noga.

• Na Vašim slikama je čest motiv konja. Po čemu su karakteristični ti vaši konji?

– Moji konji nijesu galoperi, nijesu neke važne pasmine. Moji konji su ciganci, rage. Njima je duga dlaka, oni su zakržljali, glave su im kratke, deformisane. Konji na mojim slikama su uspomena na vrijeme kada su konji služili da potegnu, pooru, povuku, da ugriju domaćinstvo, da nekom Ciganinu veseljaku nevjestu dovedu u kuću. Ali, isto, služe kao emocija i prepuni su simbola. Oni su tajna.

Sučeljavanje sa mogućim

Izložbu slika Milutina Obradovića pod nazivom „Dodir ljubavi“ u galeriji bjelopoljskog Centra za kulturu, otvorila je umjetnica Sabaheta Beka Masličić, ističući da je Obradovićevo slikarstvo bljesak mašte sanjara, koji konstruiše uljepšanu stvarnost.

– Obradovićeva fantazija je karakteristična za sučeljavanje sa mogućim. On je slikar koji vjeruje da je Dostojevski bio u pravu kada je tvrdio da će ljepota spasiti svijet. Njegove slike su u vezi sa svjetlošću na kojima konj simbolizuje moć, slavu, veličanstvenost, nadmoćnost, ljepotu i vjernost. Obradović simultano i sukcesivno kadrira konja spajajući stvarno i nestvarno, gdje se miješa namjerno i nesvjesno, maštu i instinkt, otvara svoju paletu i bilježi neku vrstu vlastitog toka svijesti ili navale sjećanja. Ritam ovih prizora i njihovih obojenih površina djeluje sugestivno, a atmosfera je između sna i jave, sadašnjosti i prošlosti. Stvara slike na sasvim osoben način, prolazeći od viđenog prema izmišljenom, od istraživačkog ka stvaralačkom, preobražavajući zbilju u magično. Prizori na Obradovićevim slikama vezani su za dinamičnost objekta, islikani sa nizom simboličkih oznaka, lakše ili teže čitljivih poruka, istakla je Masličić.