„Mora“ Aleksandra Jugovića, mračna i teskobna

Riječ je o romanu koji je opsegom i sadržajem vrlo gust. U pogovoru na koricama romana, književni kritičar i urednik knjige Mladen Vesković govori da je riječ o “vanredno snažnoj lirskoj ispovesti glavnog junaka koji je propustio sve prilike da bude bolji čovek”, te kako je Jugović napisao svoje najzrelije djelo dosad. Poetološki gledano, Vesković čini luk prema Dostojevskijevim “Zapisima iz podzemlja” i Andrićevoj “Jeleni, ženi koje nema” i ukazuje na inspiracijska izvorišta i recepcijske faktore.

Ovaj roman svakako pripada ispovjednoj prozi, no ne bismo se mogli u potpunosti složiti s tezom da je riječ o lirskoj prozi. Ispovjedni prozni diskurs (tradicijski oblikovan na “Ispovijestima” Aurelija Augustina i Žana Žaka Rusoa) podrazumijeva biografski žanr u kojem se autorska i pripovjedačka instanca bitno približavaju. Karakterizira ga govor u prom licu, istančani emotivni sloj i figura “Života”, “Djetinjstva” i “Mladosti” kao najprisutniji diskursni sloj.

U Jugovićevu romanu prisutna je ispovijed glavnog junaka o vlastitoj svakodnevici i promašenim životnim prilikama. U knjizi postoje tri semantički jaka mjesta. To su sam naslov, pojašnjenje leksema iz naslova i citat iz poznate barokne drame “Život je san”. Naslov “Mora” signalizira da je riječ o leksemu koji prvobitno dolazi iz slavenske folklorne simbolike gdje obilježava vještice, tj. bića koja sišu krv na spavanju. Kasnije je taj leksem ušao u frazeologiziranu uporabu (“noćna mora”), a predstavlja teško duhovno stanje i pritisak. Taj diskurzni moment govori o tome kakva će biti atmosfera u romanu. Ona je, dakako, vrlo mračna i tjeskobna. Jednim bi se dijelom mogla povezati s patosom o kojem sam pisao u kritici prethodnog nagrađenog romana “Opsenari”. U pojašnjenju leksema iz naslova, tj. prisustvu rječničke natuknice ne pojavljuje se retorički uporabljen interdiskurzni ulomak koji bi razigrao sam tekst, već se značenje naslova potvrđuje i dopunjuje. U poznatom citatu iz navedene drame (dio Sigismundova monologa) aktivira se topos barokne ništavnosti koji se transpoetičkim skokom dovodi na tematsko-sadržajnu os romana čineći njegovu atmosferu, tematiku, likove i pripovijedanje semantički koherentnim.

Nakon markiranja teksta jakim mjestima, pohvale se mogu uputiti zavidno razrađenoj kompoziciji romana. On je u cjelini sastavljen od triju dijelova, a to su Uvodno poglavlje koje je nenaslovljeno, prvo veće poglavlje “Posledice udesa” i drugo “Prvo traganje za istinom, istom maršrutom, pa tek onda dalje”. Svako od navedenih poglavlja ima tridesetak (prvo trideset, drugo trideset i pet) potpoglavlja. Uvodno poglavlje donosi intimističko-ispovjedni ekspozitorij glavnog junaka koji se proziva “Niko” i “Ništa”. Takva poetička gesta donekle vuče vezu s egzistencijalističkim proznim diskursom, no na ovom se mjestu može promatrati kao izvjesna intenzifikacija pozicije glavnog lika njegovim samoponištenjem u tijelu romana. Zato, ovaj roman s pravom možemo nazvati romanom lika. Naslovi velikih poglavlja diskursni su indikatori tematsko-sadržajne osi koju smo prethodno opisali. Potpoglavlja funkcioniraju kao pomno uglačane semantičko-kompozicijske cjeline i čine izvjesne mikrodiskurse pripovjedačke ekspoziture. Zanimljivo je kako su uklopljeni u cjelinu romana ne preko pripovjedačke linije, već preko semantičkih jezgri o kojima će biti kasnije riječi.

U romanu glavni lik traga za vlastitim identitetom i propituje vlastite postupke i svijet oko sebe. Upečatljivi su ljubavnički odnosi (veza sa Sofijom). U semantičkom smislu, kako su autor i pripovjedač bliski i sve je “de facto” u njihovoj ingerenciji, pojavljuju se stanovite semantičke jezgre u izlaganju na koje treba obratiti pozornost. To su prije svega autorefleksivne i refleksivne dionice koje tvore veći dio teksta. U autorefleksivnim dionicama junak ponajviše razlaže odnose prema svijetu i sebi. To se čini uobičajenom pripovjednom sekvencom (“Pritiskala me tuga u utrobi. Ispijao sam treću gorku kafu u jednoj birtiji, kad mi pažnju privuče razgovor za susednim stolom. Načuljio sam uši”), parataktičkim nizanjem koje signalizira uzlaznogradacijsku os i doprinosi pripovjedačevoj emotivnosti (“Trajno je utisnuta u moje sjećanje slika našeg rastanka. Tuga starih ljudi je iskonska, destilisana. Uplakano lice starca, suze bez jecaja, bez trzaja mišića umornih od proživljenog, od iznenađenja, od nekadašnjih tuga i smeha i smežurana ruka koja ih briše”) i stilizacijom proznog ulomka lirskom metaforikom (“Ostavio sam iza sebe život isprepleten sopstvenim senkama. Odbacio sam ga kao zmija košuljicu, izmigoljio iz svoje kože i na ludu pamet navukao kapu još veće ludosti”) U refleksivnim dionicama pripovjedač je eksplikativan i prianja za osi filozofično-empirijskog izlaganja životnog gradiva (“Ne ispolji se ambicija što hrani sujetu uvek na isti način. Katkad pređe i u vrlinu. Jer mnogi sebe radi, goneći sopstvenu želju, bez namere učine nešto humano”) Njihova semantička međuovisnost postoji bez pripovjedačkog reza ili puknuća u narativnoj strukturi što ih čini vješto pripovjedački vođenim.

Ono što u ovom romanu iznenađuje prisutnost je stanovitih metatekstualnih inputa kojim pripovjedač osnažuje autorsku poziciju i legitimira se prisnost tih dviju instanci. U završnom dijelu romana nalazimo autotematizacijsku sekvencu (“Ne plašim se puta. Mirim svetove, stvarnost i maštu, nesvesno i svesno, tužno i radosno, njihovo i svoje. Pišem posljednje poglavlje. (…) Pred mene izađoše iz knjiga svi ljudi koje sam u snu, ili u životu upoznao. (…) Svaki od njih mi šapnu: „Sve se uliva u večnost“. Javnost nije saznala ko se krije iza nipodaštavajućeg pseudonima, ali je nagađala, jer Niko i Ništa može da bude bilo ko i bilo šta”) kojom se osvaja metatekstualno polje i zaokružuje roman. Takav zaokret predstavlja izvjesno suvremeno osvježenje i dopunjenje tradicijski zadanog ispovjednog žanra.

Romanom Aleksandra Jugovića “Mora” dobili smo jedan koherentan, zreo ispovjedni diskurs. Žanrovski gledano, ovaj bismo roman mogli pripojiti psihološkom romanu lika ispovjedne poetike s ponekim lirskim momentom. Lirsko ne opterećuje epsko, već ga širi duž formalnih i sadržajnih silnica teksta. S poetičkog stanovišta, ovaj bi se roman mogao pripisati neoegzistencijalističkoj proznoj tradiciji koja je vješto izbjegla zamke stvarnosne (urbane) poetike i ostala podjednako snažnom čak i mnogo godina nakon svojeg osnutka.