Moral čopora

…“Moramo li trpjeti klevete Mire Furlan i Rade Šerbedžije koji su odlaskom iz Hrvatske baš u majčicu im Srbiju umjetnički legitimirali Miloševićevu agresiju“.

Da vam ne bi promaknula čelična odlučnost koja iz toga apela sijeva, a izronila je iz autentične hrvatske nesreće, citirat ću ga još jednom: „Moramo li trpjeti klevete Mire Furlan i Rade Šerbedžije koji su odlaskom iz Hrvatske baš u majčicu im Srbiju umjetnički legitimirali Miloševićevu agresiju“.

Iako je ovdašnja tradicija harangiranja iznimno bogata, nije čest slučaj naići na tako efektan i zgusnut primjer klevetničke „borbe protiv kleveta“, jer je književnica Ivana Šojat u samo jednoj rečenici, i to relativno kratkoj, uspjela iznijeti zadivljujuću količinu laži, po nekim procjenama čak veću i od količine muha koje u toku tjedna slete na govno od Hrvatskog tjednika.

Niti su dakle Mira Furlan i Rade Šerbedžija ikoga klevetali, niti su otišli iz Hrvatske u Srbiju, niti im je Srbija „majčica“, niti su umjetnički ili na bilo kakav drugi način legitimirali Miloševićevu agresiju…

Ali književnica Ivana Šojat, kao pojava koja solidnim brojem dionica participira u hrvatskoj kulturnoj laži, nije ni računala s istinom kao možebitnim oruđem u javnoj debati, naprotiv, njoj je poznato da se (a) komentatorski status na portalu Hrvatskoga kulturnog vijeća stječe preko kleveta, da je (b) hrvatska ratna epika, budući da isključuje neutralnost, ponajprije predložak za linč, te da je (c) najbolja strategija domoljubnog etabliranja ona što je zadana još početkom devedesetih: klevetama valja proizvoditi „klevetnike“, ne bi li posvećeni brlog nacionalne kulture bio podrobno očišćen od onih koji se nisu spremni povinovati nepisanim zakonima čopora.

Ipak, najupečatljiviji dio njezina podnaslovnog apela blista na samome početku: „Moramo li trpjeti…“ Ako, naime, ne moramo trpjeti – što nam je činiti? Što bi to uradila književnica Ivana Šojat da više ne trpi? Kako bi ona prekratila tu nesnosnu muku, izraženu kroz prvo lice množine? Odnosno: kako da one koji nam kontinuirano nanose bol – zbog kojih trpimo iako to ne bismo morali – napokon ušutkamo? Da ih umlatimo? Da ih kamenujemo? Da ih zbrišemo? Da ih discipliniramo uz pomoć nepoznatih počinitelja?

Lažna podnaslovna dilema književnice Ivane Šojat bez sumnje poziva na prelazak s riječi na tvrđe oblike ubjeđivanja. Taj „moramo li trpjeti“ na početku njene rečenice je stilski iskorak preko kojeg se pisac transformira u batinaša, ili – još povoljnije – u batinaša bez neverbalne batine, u onoga koji iz intelektualne busije batinašima udara ritam. Nije to zanemariva vještina, uostalom, treba umjeti pisati tako da čitatelju uz regularnu porciju šunda tutneš i kamen u ruku.

Nekoliko mjeseci ranije književnica Ivana Šojat recitirala je drugačije. U intervjuu portalu pitoma naziva Poskok, Piton ili nekako slično, rekla je i ovo: „Mene svako ‘a priori’ larmanje očajno podsjeća na kamenovanje i cipelarenje.“

Da vam ne bi promaknula demokratska širina, tolerancija i otvoreni prezir prema bilo kakvim vidovima javnih hajki, citirat ću to još jednom: „Mene svako ‘a priori’ larmanje očajno podsjeća na kamenovanje i cipelarenje.“

Književnica Ivana Šojat, dakako, nije tada imala u primisli Miru Furlan ili Radu Šerbedžiju, već osobu koja je hrvatsku kulturu planirala učiniti takvom da u njoj od Mire Furlan i Rade Šerbedžije ne ostane ni traga. Rečenica koja je prethodila onoj citiranoj glasi: „Koliko god može djelovati dodvornički s moje strane, smatram da ministru Hasanbegoviću treba pružiti priliku da povuče neke poteze.“

Pa je ministar Hasanbegović, prethodno se deklariravši kao fašistoidni fanatik, neke poteze doista i povukao, služeći se uglavnom sjekirom, tako da će se nakon njegova desetomjesečnog mandata šteta sanirati kroz narednih deset godina. A „larmanje“ onih što su na njegovu destrukciju upozoravali – poput par tisuća kulturnih radnika koji su protiv filoustaše potpisali peticiju – književnicu Ivanu Šojat je „očajno“ podsjećalo na kamenovanje i cipelarenje, na postupke kojih se ona neizmjerno grozi.

Furlan i Šerbedžija, s druge strane, zaslužuju upravo suprotan tretman: da ih kvalitetnim hrvatskim štivom nafilovani domoljubi kamenuju, nakon što ih je književnica Ivana Šojat obilježila kao prikladne mete, kao izdajnike i suradnike agresora, te mahnito iscipelarila u Hrvatskome tjedniku, jer: „Moramo li trpjeti“ one koje trpjeti ne trebamo? Dogodi li se pak rasplet koji spisateljica priziva – koji praktički naručuje svojim podnaslovnim pokličem – sasvim je sigurno da će ga delikatno prešutjeti, jer ona se grozi nasilja, ona se bavi riječima, posvećena je lijepoj literaturi, a svako „larmanje“ joj budi „očajne“ asocijacije.

I tako do sljedeće prilike kada će, zabrinuta za sudbinu države i nacije, iznova nastupiti u prvome licu množine i omogućiti raspomamljenoj rulji da krikne kroz pojedinačni književno-kritički iskaz. Priznajem da mi nije najjasnije kako se pisci koji kolektivno misle nose s tolikom bukom u glavi, na koji to način slijede armiju koja zaposjeda njihovu imaginaciju i čvrsto vjeruju da su jurišni urlici i zborno izvedene koračnice njihovi vlastiti domišljaji, nešto što će, čim svoju individualnost polože na oltar nacionalnih interesa, umjetnički snažno iscijediti na papir: „Moramo li trpjeti…“

Na sličan je način mnoštvo progovorilo i kroz usta Tihomira Ladišića, novinara kojeg bije glas umjerenjačke bezličnosti, kada je na N1 televiziji upitao Radu Šerbedžiju „ono što bi ga pitali branitelji“, a on, Ladišić, tu skupnu volju za isljeđivanjem samo artikulira: „Tko je u Hrvatskoj bio agresor, a tko žrtva?“ Izmrcvareni glumac odbrusio mu je da ga ostavi na miru, uspjevši biti mnogo pristojniji no što je to trbuhozborac boračkoga kolektiva zaslužio.

Tihomira Ladišića obično ne svrstavaju u kategoriju desnih radikala, baš kao ni književnicu Ivanu Šojat: ona sama veli da „nije ni lijevo ni desno“, pa je radi toga uvažavaju i lijevi i desni, liberalni kulturni establišment snažno ju je prigrlio, romane joj objavljuje građanski uljuđena Fraktura, ne zaobilaze je književne nagrade, od Nazora do Gjalskog, nacionalni teatri uprizoruju njezina djela, kritika je tapše po ramenima, i lijeva i desna, uopće, književnica Ivana Šojat uživa opću prihvaćenost, poput drage plišane igračke književnoga mainstreama i šire shvaćenoga političkog centra, što će reći da su i njezini lovački porivi, nahranjeni ratnim žrtvoslovljem, normalizirani do razine hrvatskoga kulturnog standarda.

No krvavi su tragovi hrvatske normalnosti. Hrvatska normalnost svoje ekstremističke domete gradi na principu opće jednoobraznosti kada je riječ o oficijelnim kultovima kao što su hrvatska država i „domovinski rat“. Vjerna slavnoj tradiciji, književnica Ivana Šojat stoga je nabrijana na one što se odmeću od čopora, a onda će ih – budući da djelovanje mimo čoporativno usvojenog morala nije dopušteno – bez etičkih nedoumica svrstati u tabor arhineprijatelja, makar pritom morala masno lagati.

To što Mira Furlan i Rade Šerbedžija nisu nikoga klevetali, što nisu otišli iz Hrvatske u Srbiju, što im Srbija nije „majčica“, što nisu legitimirali agresiju… nije ni od kakvoga činjeničkog značaja u okolnostima kada je pisac dužan misliti u stroju, a stroj je dužan misliti na strijeljanje.

Obrazloženje za taj patriotski zahvat književnica Ivana Šojat pronalazi u Velikoj Traumi koja je išla uz obrambeni rat i mučnu realizaciju državotvornog projekta. Lišim li se urođene taktičnosti, mogao bih priznati da mi se za traumu kolumnistice Hrvatskoga tjednika – čiji je efekt takav da tuđe traume ne priznaje – savršeno jebe. No pitanje taktike je zapravo ključno: književnica Ivana Šojat spremna je klevetama modelirati „klevetnike“ najdraže domovine upravo zato jer su svetinje u čiju obranu ustaje ordinarne laži.