Muftija Kraljevine Jugoslavije

Pljevaljski kraj je dao mnogo ljudi koji su se isticali znanjem, ugledom, humanitarnim radom, posebno u razvoju skladnih međuljudskih odnosa i razumijevanja među ljudima. Na taj način doprinosili su da se Pljevlja, sa svim svojim specifičnostima bolje razumiju i cijene na širim prostorima. Jedna od takvih ličnosti dvadesetog vijeka, koja je uživala veliki ugled i zauzimala najuticajnije položaje u bivšoj Jugoslaviji, između dva Svjetska rata, bio je muftija Mehmed Zakerijah – Zeki Ćinara.

Mehmed Zakerijah – Zeki Ćinara rođen je 15. maja 1878. godine u Pljevljima, u uglednoj i veoma bogatoj porodici. Rodna kuća mu se nalazi iza Doma kulture, u bivšoj Hadži-arap mahali. Osnovnu školu i ruždiju završio je 1894. godine u Pljevljima. Naredne godine odlazi u Carigrad, gdje se posvećuje islamskim teološkim studijama. Od 1895. do 1908. godine završio je studije i uzeo idžazetnamu od muderisa Husejna Nedžmudina Prizrenlije. Nakon toga, položio je muftijski ispit 1909. godine, pred Ders-vekilom Jeni-šeherli Aliefendijom i odlikovan Menšurom Šejhul-islama Mehmed Zijaudinom.

Niški i vrhovni muftija

Na osnovu Sporazuma postignutog između poslanika osmanske vlasti u Beogradu, s jedne i Ministarstva inostranih djela kraljevine Srbije, s druge strane, i na zahtjev Ministarstva, Mehmed Zekerijah – Zeki Ćinara 1909. godine (21. rebiul-evvela 1327. godine po Hidžri), postavljen je za Niškog muftiju, jer je i sam izrazio želju za tom funkcijom. U Nišu i njegovoj okolini, u tom vremenu, od svih srbijanskih gradova, gdje su živjeli muslimani, brojčano ih je bilo najviše. Zato je za sjedište muftije, kao vjerskog muslimanskog poglavara, odabran Niš.

Dva dana kasnije 1909. godine (23. rebiul-evvela 1327. godine po Hidžri), po odobrenju Šejhul islama, muraselom Rumelijskog Kadi-askera, postavljen je za Niškog kadiju, sa ovlašćenjem da raspravlja šerijatske sporove među muslimanima u cijeloj Kraljevini Srbiji. Na ovoj dužnosti Mehmed Zekerijah – Zeki Ćinara ostao je do kraja aprila 1914. godine. Na ovim poslovima ispoljio je izuzetnu stručnost i pravednost, pa je kao takav bio priznat i poznat, i kod naroda i kod vlasti.

Dekretom Šejhul-islama Nesib Abdurahmana, 1909. godine, a na osnovu Sultanske irade, odlikovan je velikom vjerskom titulom Brusa Haridž- Muderisi, što mu donosi još veći ugled i poštovanje, ali i priznanje za njegov korektan rad.

Dekretom predsjednika Vlade Kraljevine Srbije, krajem jula 1914. godine, postavljen je za vršioca dužnosti Vrhovnog muftije u Beogradu, a za Vrhovnog muftiju u Beogradu postavljen je Ukazom kralja Aleksandra I, od 22. marta 1921. godine. Na toj dužnosti se nalazio do 1929. godine. U međuvremenu, izvršio je bejat (zakletvu) posljednjem Halifi Abdul-Medžidu, 24. aprila 1922. godine.

Kao vrhovni muftija u Beogradu, imao je petnaest okružnih muftijstava u Srbiji, Sandžaku i Crnoj Gori. Potom je, iste 1929. godine, postavljen za Vrhovnog šerijatskog sudiju, sa sjedištem u Skoplju.

I na ovoj visokoj funkciji, pored niza drugih poslova koje je obavljao, ispoljio je značajnu aktivnost, kako u Beogradu tako i u Skoplju, naročito na iznalaženju mnogih rješenja za bolji zajednički suživot pripadnika svih vjeroispovijesti i isticao je u svakoj prilici one primjere iz života ovih naroda koji ih spajaju.

Deca u partizanima

Kada su u aprilu 1941. godine bugarske okupacione trupe ušle u Skoplje, otjerale su muftiju Mehmeda Zekerijaha – Zekija Ćinaru, pod prijetnjom smrću, kao nepoželjnu ličnost u njegovo rodno mjesto Pljevlja. U Pljevljima boravi od 1941-1944. godine, gdje je sa svojom porodicom dao značajan doprinos u otporu neprijatelju i njegovim pomagačima. Na ponudu okupatorskih vlasti da kao ugledna vjerska ličnost i nadalje prima platu, u iznosu koji je imao i prije okupacije, jer je i dalje Vrhovni šerijatski sudija, sa prezirom je to odbio. Živio je od ušteđevine i skromnih prihoda sa porodičnog imanja. Ovaj njegov gest imao je znatnog uticaja na sugrađane da bojkotuju i odbijaju saradnju sa okupatorom i njihovim pomagačima.

Od prvih dana NOP-a njegovi sinovi Dželal i Dževad i kćerka Nevzada aktivno su uključeni u Narodnooslobodilački pokret, kao skojevci. Nevzada je prva muslimanka iz pljevaljskog kraja, koja je otišla, zajedno sa svojom braćom, u partizanske jedinice. I ovaj postupak porodice Ćinara imao je velikog odjeka među muslimanskim stanovništvom da se aktivnije i masovnije uključe u Narodnooslobodilački pokret.

No, muftija Mehmed Zekerijah – Zeki Ćinara stalno je bio na meti i pod prismotrom okupacionih snaga, pa su ga Nijemci osudili na smrt, kako zbog njegovog držanja tako i zbog odlaska sinova i kćeri u Narodnooslobodilačku borbu.

Obavješten o tome, preko svojih prijatelja koji su to saznali, muftija Ćinara odlazi na Kosovo, gdje se u okolini Prištine skriva od okupatorskih vlasti, koje su ga uporno tražile radi izvršenja smrtne kazne. Na Kosovu je dočekao oslobođenje zemlje. Tadašnje vlasti su ga zadržale u Prištini, gdje je obavljao povjereničke dužnosti. Po Ustavu donesenom 1946. godine Šerijatsko pravo izgubilo je svako značenje i Šerijatski sud je ukinut, a njegov poglavar Mehmed Zekarijah – Zeki Ćinara otišao je u zasluženu penziju. Potom je otišao u Skoplje, gdje je živio sve do smrti 1956. godine.

O ovom dostojanstveniku se ne zna mnogo u njegovom rodnom gradu. Njegov portret objavljen je u publikaciji „Muslimani u Jugoslaviji“ 1930. godine. Stoga bi bilo neophodno bolje rasvijetliti njegov lik i obilježiti njegovo ime nekim djelom koje će trajati. Mehmed Zekerijah Ćinara je imao dva sina i dvije kćerke. Sinovi Dževad i Dželal su bili visoki oficiri, a kćerke su mu još žive, Fakira živi u Skoplju, a Nevzada u Pljevljima.

Odlikovali ga sultan, kralj i Tito

Mehmed Zakerija – Zeki Ćinara nosilac je značajnih odlikovanja i priznanja. Pored pomenutih vjerskih titula, za patriotsko držanje u toku Prvog svjetskog rata odlikovan je Karađorđevom zvijezdom, najvećim odlikovanjem između dva svjetska rata. Od kralja Jugoslavije odlikovan je Ordenom Svetoga Save III, II i I stepena sa lentom, a od sultana Rešada ordenom Osmanlije IV stepena. Za zasluge u toku NOB-a, poslijeratne obnove i izgradnje i njegovog djelovanja na planu jačanja zajedništva, predsjednik Tito ga je odlikovao Ordenom bratstva i jedinstva sa zlatnim vijencem. Nosilac je i drugih priznanja i titula. I ova priznanja govore o kakvoj je ličnosti riječ, kojeg su cijenili, pored naroda, i najveći državnici.