Seid Sutović, alpinista iz Rožaja se prije nekoliko mjeseci vratio sa kursa usavršavanja za spasioce, koji je održan u Francuskoj. Tu priliku nije propustio da ostvari dugogodišnji san. Uspon na najveći vrh Evrope – Mont Blan. Sa njim su alpinističke rance uprtili i kolege iz rožajske spasilačke ekipe „Dermandol“ Feka Kurtagić, Semir Kardović, Zulfikar Kurtagić i Damir Skarep. Njih petorica do tada nijesu bili u Parizu, pa je na aerodromu morala da ih sačeka Damirova tetka Mahija, a poslije su jutarnjom željeznicom otputovali u Brianson, gdje ih je čekao instruktor spasavanja Filip Vilman.
– Smjestio nas je u Vilu francuske planinske žandarmerije za područje planina Dom de než, na Alpima. Tu smo desetak dana naporno trenirali. Prioritet kursa je bilo penjanje raznih težina na granitnoj stijeni. Bilo je dana kada smo radili izbavljanje iz lavina, u koje spada grubo i fino sondiranje, rad sa biperom, rad i tehnike s nosilima, prva pomoć, evakuacija, tehnike izvlačenja pomoću helikopterskog vitla…, priča Sutović
Po završetku tog dijela kursa Rožajci su sa dvojicom instruktora spasavanja, Filipom Vilmanom i Kajlom Žilijenom, uspješno popeli jedan od tehnički težih vrhova, koji zahtijeva prelazak preko pukotina i glečera u navezi, u toj oblasti Alpa, Dome de neiže de ekrins, visok 4. 015 metara. Nakon odmora, slijedio je nastavak kursa u San Žervenu, u podnožju Mont Blana, najvećeg vrha Evrope, koji je visok 4. 807 metara nadmorske visine.
– Tamo smo prespavali u jednoj privatnoj vili, a sjutradan rano krenuli na uspon prema Mont Blanu. Iz San Žervena, planinskom zupčastom željeznicom, dolazimo do kote 2. 372 metara, od koje nastavljamo pješice prema vrhu. Tu su ih, priča Sutović, dočekali jak vjetar i mećava, pa su morali da odu u sklonište. Ipak, nakon sat vremena nastavljaju dalje. Kroz nevrijeme stižu do doma Tete roushe na 3.173m i nastavljaju prema Kuloaru smrti i dalje prema domu De Gouter na 3. 817m.
– Na Kuloaru smrti smo oko pola sata čekali da prođe ekipa Grka, što smo iskoristili za pravljenje naveza i stavljanje dereza, odnosno krampona za led. Tu je jedan član grčke ekipe pao, ali je zahvaljujući svojoj navezi preživio. Od Grka saznajemo da je vrijeme gore loše. U planinarskom domu De Gouter na 3. 817 metara nadmorske visine ekipa je malo odspavala i na uspon krenula u dva sata poslije ponoći.
– Stavljamo dereze, vežemo se užetom i sa kratkim pauzama polako idemo ka najvećem vrhu Evrope. Kako se zora primicala, priča Seid, sve je bilo hladnije. A pred samu zoru, nad Alpima su počeli da se navlače oblaci i da duva. Ipak, dolaze do zadnjeg baznog skloništa – Valot na 4. 362m., u samom podnožju Mont Blana.
– Tu smo se malo okrijepili, a onda nastavili prema vrhu. Nevrijeme je bivalo sve jače. Neke ekipe odustaju i savjetuju da se vratimo i mi. Ipak, prekaljeni vjetrovima sa Hajle, prkosimo planinskoj ćudi i prijateljskim savjetima ostalih planinara. Polako hodamo Oštricom noža, vrhom Mont Blana. Polako, zbog rijetkog vazduha. Brz tempo na visokim planinama dovodi do problema. Organizam se brže zamara, dolazi do gušenja, iskašljavanja, smrzavanje vode u plućima… Sa lijeve strane nam je Francuska, a sa desne Italija. Prizor kao iz bajke. Od hladnog vjetra nam se lede kapci na očima. U pojedinim momentima sam morao oči da otvaram rukama. I, konačno, u sedam ujutru, penjemo se na sami vrh Mont Blana – Oštricu noža na 4. 807 metara nadmorske visine.
A po krovu Evrope, priča Seid, polegla magla. Vjetar i ledeno inje šibaju. Oblaci na dohvat ruke. Sve postaje tako malo, beznačajno, u odnosu na tu visinu. Kao da odjedanput sve stane. I ništa ne postoji, osim ogromni vrhovi i nebo iznad njih.
Fotoaparat
Kada je stao na najveći vrh Alpa, Seid se mašio za fotoaparat. Htio je da zabilježi taj nezaboravni trenutak. Međutim, kaže, torbica nije bila na svom mjestu. Neočekivano, skida se sa naveza i na svoju ruku se vraća nazad da traži fotoaparat.
– Strčao sam niz oštricu, razmišljajući gdje mi je fotoaparat. U Italiji, Francuskoj ili ga je neko našao usput? Sjurio sam do domu De Gouter. Dolje sam prežalio sve one lijepe fotografije koje sam napravio otkada smo došli u Francusku. Nakon par sati u De Gouter su došli i ostali članovi ekipe i dobro me „izribali“ zbog nepromišljenog poteza. Pokunjeno sam sa njima popio čaj, a onda smo krenuli prema planinskoj željeznici da stignemo na voz do San Žervena. Kad smo stigli do željeznice, Damir Skarep vadi moj. Rekoše mi da su ga našli u skloništu Valo. Tačno 800 fotografija je opet u mom posjedu, priča Sutović.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
