Ustajem rano. Palić je oblačan. Vodimo naše novo dete Anu na obaveznu vakcinaciju protiv hepatitisa. Znači današnje jutarnje razmišljanje i skupljanje snage uz puno cigarete i kafu propada, a i bolje, nije šteta.

Petak, 29. jul

Bolno je videti kap krvi bilo kog deteta, naročito svog. Danas skoro smešna ideja odavno prisvojena sa naše strane, da ni za jednu ideju ni kap detetove krvi se ne sme proliti. Skoro i glupo, mada jedini prihvatljivi princip i dalje. Ipak, doslovno smo se ponekad krvarili na raznim scenama, ali to se ne računa…

Kasnije krećem za Novi Sad na snimanju filma Apofanija Marina Maleševića, mlađeg reditelja iz klase našeg zajedničkog profa. Vlatka Gilića. Zamolio me da igram jednu malu ulogu u sceni na psihijatriji. Kao pacijent imam tri replike… šta ću mu ja? Poneki me smatraju ludim, a i najverovatnije sad i izgledam tako. Prijatno se iznanadim na snimanju, upoznajem vrlo simpatičnog glumca Mišu Obredovića i najzad i čudesnu Sanja Ristić. Ekipa u teškom stanju, šarfer Josip mi pokazuje sa tugom: vidiš sa čim snimamo? Canon fotoaparat, koji je u modi danas za loubadžet filmove. Lepo je što se ne daju, svi se drže, reditelj u dubokoj stvaralačkoj depresiji… mislim pozitivno. Počeci kinematografije – tako smo zvali te okolnosti.

Subota, 30. jul

Ponekad iz šale kažem da i mi u mađarskom jeziku imamo razlike kao što ima srpski, hrvatski, bosanski,crnogorski jezik, samo mi to zovemo dijalektom. Olivera Đ. radila je predstavu na temu jezika kod nas. U to vreme sam razumeo po hiljaditi put koliko je beznadežno to zajedničko življenje. Dovoljno je pitati u Subotici bilo kog iz slavenskog dela naroda zašto ne obezbeđuje da njegovo dete uči jezik koji se koristi (sve manje) u okolini, u ovom slučaju mađarski. Sa tim pitanjem nestaje svaki koncept multi i interkulturalnosti. Da, da, multikulti je nultikulti.

Moja prijateljica S. mi priča da njena deca pričaju engleski, francuski, nažalost mađarski samo malo, ali umeju da u pekari traže hleb na mađarskom. Kažem joj, da je najveći problem da moj sin ne može i neće moći da to isto učini, jer ga pekar ne razume.

Dobijam mejl od koleginice da smo pozvani na Mess u Sarajevo iduće godine. Najzad. Baš mi je drago. Ovih dana sam se dogovorio i za festival MOT u Skoplju. Valjda će već shvatiti…

Stižu gosti. Kristina glumica, Zoltan glumac i direktor sa svojim sinom od tri godine. Unapred se plašimo, jer naša deca nekako se ne snalaze jedan sa drugim. Čista ludnica. Naš novi pas, ta dva mala mangupa koji se biju po ceo dan. Uglavnom zbog svojine. Moja žena drži Anu na ramenima, ja kuvam.

Noću vodimo dugačak razgovor o položaju pozorišta ovde i u Mađarskoj, problemima repertoara, ars poetike određenih pozorišta. Nekako uspevamo da ne politiziramo, kako se to kaže. Umetnost uber alles. Odlučujem da ove godine još ne idem da radim u Pešti. Ne forsiram se nešto ni u pravcu Beograda. Hm… mi u Subotici ponekad smo mislili da postojimo na izvrsnoj lokaciji. Na pola puta između Pešte i Beograda, tako smo prisutni i imamo oba grada. Posle shvaćamo da nemamo nijedan…

Moram još dovršiti explikaciju za neku predstavu štu ću da radim u Bitoli…

Nedelja, 31. jul

Uspeo sam da se ne probudim rano. Gosti nam odlaze, ja žurim u kancelariju pozorišta da se sretnem sa Đulom, između ostalog glavnim producentom našeg festivala Desire central station. Kasnimo, naravno, bilo bi lepše unapred imati gotov program, ali mi još sastavljamo, dogovaramo, pravimo ovogodišnji. Još ni budžet nije siguran sto posto. Džabe smo se pokazali i ostvarili neke od onih pravih vrednosti, nas smatraju poznatima i snalažljivima, pa nam kao ne trebaju sredstva. Čovek se umori od toga, gubi snagu. Svejedno, i dalje ćemo nastaviti na istinski način, a ne samo administrativno i ne zbog nekog imidža. Desire nije klopa festival, vrlo organski se vezuje za okolinu, i uže i šire, govori svima a ne samo reda radi. To je naša mala revolucija.

Ponedeljak, 1. avgust

Treba da uredim svoju radnu sobu, da rasporedim stvari. Puno stvari me čeka što treba da odgledam ili pročitam. U poslednje vreme nešto i ne stižem. Hm. Sad sam na odmoru ali ipak. Možda bi to trebalo da radim iskrenije i konceptualnije. Mislim, to što ne radim.

Kancelarija. Ugovori za potpis, isplata gostovanja, materijali za festival, naše apliciranje. Sa saradnicom odlučujem da ćemo tražiti sredstva na jednom konkursu za sopstveni showcase. Đula bi da to povežemo možda sa Desireom. Ipak će to biti poseban program…

Dogovaram sa jednim glumcem koji sada menja svoj život, vraća se iz Mađarske pa bi prvenstveno sarađivao sa nama. Od nas najverovatnije odlazi glumica Andreja, ne znam ni gde, a uistinu ni zašto. To je tako neradosna stvar, ali šta ćeš. Idemo dalje… nju ću najverovatnije da primim u ansambl.

Pozovem svog prijatelja filmskog reditelja Sabija iz komšiluka da svrati na kafu, samo onako bez ikakvog cilja. Donosi grubo montiranu radnu verziju svog novog malog filma. Odgledamo. Nekako mi je veoma drago da smo to uradili. Nismo pričali o problemima ni o lažima oko nas.

Uveče lepa šetnja sa porodicom oko kvarta gde živimo. Prva duga staza mog sina na biciklu, a i ćerke.

Utorak, 2. avgust

Zovem granični prelaz Horgoš: koliko se čeka? Volim ili mogu da ništa ne radim, ali čekanje mi je teško. Kažu samo pola sata. Samo? Poludeću. Svejedno moram po neke namirnice za bebu što jedino u Segedinu mogu da kupim, a i na sastanak sa našim koproducentom i sa jednim majstorom svetla koji je radio za nas… opet kancelarija, materijali za Desire, potpisi, pošta. Čitam kritike, blogove o našoj predstavi One girl show što sam radio sa našom sjajnom glumicom Martom Bereš. Svi su jako pozitivni, svima se dopada. Čudim se da neki ljudi odrasli na alternativnom teatru ni dalje ne razumeju suštinu, samo im fantaziju pokrene škakljivost, provokativnost i ogoljenost. Retko ko se bavi strukturom onog što se dešava za vreme akcije, to jest predstave. Strukturom stvarnosti, mislim, te pozorišne stvarnosti. Interaktivnost i dalje se razume samo kao direktan razgovor i drdanje publike. Znam da je predstava odlična, to jest Marta je prava za to. One girl show.

Uveče kuvam špagete, Pletl nam dolazi u goste, opet iz komšiluka. Inače, jedan je od najboljih glumaca, na neki svoj poseban način, sa kojim sam radio. Najzad je počeo ponovo da igra, bar kod nas,inače vodi pansion svojih roditelja. Malo mora da sedi sam, uspavljujemo decu. Lepo nam je, nije došao da nam nešto obavi, niti da mu mi nešto damo, nego tek tako.

Sreda, 3. avgust

Bašta ujutro. Postavio sam sebi jednu stolicu i sto od bambusa (poklon novosadskih glumaca za svadbu) ispod jednog lepog bora misleći da ću tamo povremenu sedeti, čak i čitati, pisati možda. Sada iz potpuno drugog ugla posmatram tu sliku. Samo je posmatram sedeći kod drugog stola… lepše je ovako.

I danas navraćam u pozorište, skoro to radim krišom, jer sam na odmoru, treba da se posvetim porodici. Svejedno, žena to nekako razume. Dobijamo vest da je naš projekat Passport dobio sredstva na konkursu IPA. Evropski konkurs za saradnju preko granice.

Četvrtak, 4. avgust

Rano ustajem, čitam jednu dramu ponovo (Kad se mi mrtvi pokoljemo). Uskoro imam sastanak sa O. Dogovaramo se za predstavu što ću da radim sa Srpskom dramom u Narodnom pozorištu. Pravimo podelu. Zasad virtuelnu, ja svakako odugovlačim vreme. Ponekad mi izgleda da je to svejedno. Biće mi to treća predstava što radim sa njima na srpskom. Zanimljivo. U mađarsku dramu nikad me nisu zvali. Ustvari dosadno. 7-og se vraća Kata, treba da definišemo moju režiju u Novosadskom. Pomislim da ću raditi previše. Ustvari i sada to radim.

Prijavljujemo decu u SUP-u. Ubitačno čekanje, vraćanje po pet puta na šalter sa milion i dodatnim papirom. I kad središ, uvek satisfakcija. Obavio sam veliku stvar. Sredio papire.

Zovu me iz Kanjiže. Danas uveče Jozef Nađ igra svoju novu predstavu u pripremi, pa me poziva. Rado ću otići. Njega je uvek lepo videti.

Vraćam se iz grada. Ponekad pomislim što li sam ja ovde. Zbog lepih zgrada? Puno mesta ima u svetu gde ima lepih zgrada pa nisam tamo. Nije jednostavno reći šta je tu toliko lepo i pametno da bi trebalo ovde živeti. Mislim u ovom gradu. Sećam se prijatelja koji mi je u Sarajevu govorio kasno u noć posle predstave Evropa danas, da ti Brisel može poručiti, bez obzira na to da si ovde kupio kuću i osnovao porodicu, pozorište etc, da nema tu rešenja za tebe i da treba da se preseliš u Mađarsku. Pa šta ću… zasad ću i dalje pokušavati da objasnim tu vrlo složenu činjenicu: ko smo šta smo mi, koje je to pozorište što govori onako a postoji ovamo. Šta mi fali, ha?

Evo krećem za Kanjižu. Lep je dan za vožnju. Volim da vozim…

Autor je pozorišni reditelj iz Subotice

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari