Nacionalizam nije više genocidan, nego multikulturalan

„O Deklaraciji o zajedničkom jeziku i drugim demonima“ pričalo se u nedelju uveče u Centru za kulturnu dekontaminaciju.

Poznata lingvistkinja Snježana Kordić istakla je da je bilo veliko iznenađenje što je isprva oko 250 prominentnih intelektualaca iz svih republika podržalo Deklaraciju „i to je prvi puta nakon četiri stoljeća da intelektualci potpisuju da imamo zajednički jezik“. Iako je u Hrvatskoj bilo burnih reakcija odmah nakon predstavljanja Deklaracije, Kordić je podsetila da ona nije izostala ni u Srbiji, samo sa zakašnjenjem, jer su se u to vreme održavali izbori.

– U Srbiji je reakcija kasnila, ali je onda ipak krenula ista priča – da je to jedan jezik, srpski, a da su drugi jezici manje vredne verzije tog jednog i jedinog ispravnog. Slični narativi o jedinom, prvom i najstarijem jeziku prisutni su i u drugim našim državama, a to je tipično za svaki nacionalizam – rekla je Kordić.

Teofil Pančić, novinar i publicista, naglasio je da se Deklaracijom poziva na racionalnost i objašnjava nešto što je svima očigledno, a to je da imamo isti jezik i da prema tome ne trebamo prevodioce i tumače, koji inače postoje u državnoj administraciji.

– Suviše je mnogo karijera napravljeno na osnovu podele jezika. Protivnici Deklaracije i teze da se radi o zajedničkom policentričnom jeziku isfrustrirani su činjenicom da se mi međusobno razumemo – rekao je Pančić. Devedesetih godina, kako je dodao, nacionalizam je bio genocidan, ali „sada se profinio i postao multikulturalan“. Primer koji Pančić često navodi je autobuska stanica u Subotici, gde stoje tri natpisa: Autobuska stanica na ćirilici, Autobusni kolodvor na latinici i isto to na mađarskom, a oblik koji nedostaje jeste onaj koji se zapravo najviše koristi, a to je Autobuska stanica na latinici.

Pančić se osvrnuo i na ponovnu ekspanziju priče o ćirilici, „srpskom fetišu“.

– Sada se novim zakonom (Zakon o službenoj upotrebi jezika i pisma) proširuje službena upotreba na čitavu javnu upotrebu, i time diskriminišu građani i organizacije koje pišu latinicom – istakao je Pančić.

Igor Štiks, pisac i naučnik, govorio je o ideji zajedničkog jezika kao ključnom mestu koje smeta protivnicima Deklaracije, koji jezičku podelu koriste kao sredstvo manipulacije.

– Protivnici su se tu pokazali vrlo nespretnim i s njihove strane su samo pale teške optužbe za antisistemsko i antinacionalno djelovanje. Deklaracija o zajedničkom jeziku se može ili prihvatiti ili joj se suprotstaviti teško odbranjivom tezom da su u pitanju različiti jezici – rekao je Štiks.
Dragan Markovina, istoričar, pisac i osnivač Nove ljevice, svedočio je o jezičkom teroru kojem je bio izložen u Hrvatskoj, kada su mu ispravljali „vjerovatno“ u „vjerojatno“, ili „tokom“ u „tijekom“, ili kada je morao da plati administrativni prevod sa ćirilice na latinicu (50 evra). Takođe je govorio o „iskrenom uvjerenju“ desnice da oni pripadaju skupini koja radi na ponovnom ujedinjenju Jugoslavije.

– Ne prođe dan u Splitu da mi neko ne dobaci da sam četnik ili Jugoslaven – priča Markovina.
Razgovor sa učesnicima tribine su vodili Ana Pejović i Vladimir Arsenijević iz udruženja Krokodil, koje je i organizovalo ovaj skup uz podršku ForumZFD.

Kako nam se zove jezik

Deklaracija o zajedničkom jeziku ostavlja mogućnost svakom pojedincu da svoj jezik imenuje kako želi. Nezavisno od ovog dokumenta, Snježana Kordić smatra da naziv jezika treba da bude nacionalno neutralan i da bi mogao da se zove „maternji jezik“, ili ako se radi o predmetu u školi, jednostavno „jezik i književnost“. Kako smatra, to bi bilo moguće kad bilo političke volje.