Nad pesmom „Srbijo, mogu li da budem tvoj sin“

Ostavite komentar Odustani od odgovora

1. Malo prostora za velikog pjesnika, pa i ovaj prikaz ne doživljavam kao priču o Zoranu Bognaru niti kao potpun prikaz za njegovu najnoviju zbirku pjesama, koju osjećam kao da ju je posvetio svima nama koji su u Srbiji rođeni, onima koji su dugo tamo pozivjeli i još tamo životare, onima koji su iz nje protjerani i onima koji su iz nje pobjegli. U ovoj pjesmi, dragi moji sugrađani iz Srbije, nema razlike među nama, svi bismo se tako poradovali osvešćenju Srbije i njenom progledavanju iz mraka u koji baš dugo utanja. Neću sad u politiku, jer mi je red da se zahvalim pjesniku za prozivku nas svih, ne anatemišući ni one koji nas u mrak uvode, ima mjesta i za njih da pitaju_ Srbijo, mogu li da budem tvoj sin. O Bognaru se ima pisat i više od onoga što je on napisao, jer osim svih epiteta koje zahtijeva jedna umna i čelična pjesma, pjesma mora biti ispjevana, a to Zoran čini ponajprije, on je i raspjevava i razigrava, pa se nisam slučajno jednom upitao da on meni liči nekad na Homera, a nekad na Odiseja, jer ni Homer ne bi imao daha za onakva pjevanja da ga Odisej nije pratio i podsticao na pjesmu. Tako i Bognar do neba raspiruje svoje teme, bile one svakodnevne ili one sa velikim slovom, ali i one njega nadhnjuju i zahvaljuju mu na tome i takvome pjevanju. Moj skromni komentar bih završio i konstatacijom da Nemanjin prikaz pripše Bognarovoj knjizi, da je veoma kritičarski validan, ali uz jednu sveopštu glasnu napomenu i opomenu – Zoran Bopgnar, kao pjesnik zaslužuje mnogo više čitanja, pažnje, prostora i galame u Srbiji, jer je van nje više zastupljen.