Institucije nisu dopadljive. Obavezuju pravilima i dosadne su. Imaju svoju rutinu, komitete, dnevne redove, budžete – i sporove oko budžeta. Ukoliko su uspešne, traju večno.


Nagrade su za heroje. Kao i heroji, nagrade plamte i nestaju. Nagrade pripadaju onima koji su zaslužni za velika otkrića, pišu sjajne pesme ili otkrivaju nove načine života. Pripadaju vesnicima novih stvari. Institucije su dosadne, ali oni koji su ih osnovali takođe mogu da budu stvaraoci, čak heroji.

Evropska unija nema jednog osnivača. Njenom osnivanju doprinelo je mnogo, možda i stotine ljudi. Ali, pošto je EU primila Nobelovu nagradu za mir za 2012. troje ljudi zaslužuje posebno poštovanje.

Robert Šuman je rođen u Luksemburgu 1886. Nemački državljanin koji je učestvovao u Prvom svetskom ratu postao je Francuz kada su Alzas i Lorena vraćeni Francuskoj. Za vreme Drugog svetskog rata je kao član pokreta otpora hapšen i saslušavan. Bežao je i preživljavao, sve vreme uveren u poraz Nemačke i u pomirenje Francuske i Nemačke. Posle rata se vratio politici.

Šuman je bio francuski šef diplomatije u maju 1950. i suočavao se sa strateškim pitanjima u vezi sa organizacijom evropske i atlantske saradnje. Premijer Žorž Bido dao je predloge za mašineriju koja će koordinisati zapadnim delom EU, severnoatlantskim ugovorom, Savetom Evrope i Organizacijom za evropsku ekonomsku saradnju – OEEC (pretečom OECD-a). Ali praktičnija pitanja o posleratnom oporavku i odnosima s Nemačkom bila su hitnija.

Najhitniji je bio zahtev Nemačke da se poveća proizvodnja čelika s deset miliona tona na 14 miliona, što je bilo mnogo više od nivoa proizvodnje Francuske. Međutim, Rene Pleven je kao ministar odbrane rekao svom britanskom kolegi Maniju Šinvelu da će oporavak Francuske biti blokiran ukoliko ne budu rešeni i problemi Nemačke. A pitanje koje se nametalo Šumanu jeste šta treba da kaže na sastanku tri sile (Sjedinjenih Država, Velike Britanije i Francuske) 11. maja, na kojem je trebalo da bude reči o politici prema Nemačkoj.

Politika koju je predložio bila je delo Žana Monea. Mone je rođen dve godine posle Šumana u Konjaku u porodici koja se bavila prodajom brendija širom sveta. Bio je šarmantan i odlučan, a među prijateljima je bio poznat kao tvrdoglav, poput „seljaka koji je čvrsto rešio da proda kravu“.

Za vreme rata Mone je radio u Londonu, gde je organizovao zajednički brodski transport s britanskim, američkim i italijanskim kolegama. Bio je lider posleratnog planiranja u Francuskoj i igrao ključnu ulogu u sprovođenju Maršalovog plana. Mone je imao znanja o uglju i čeliku, pošto je kao zvaničnik Društva naroda učestvovao u nalaženju rešenja za pitanje Gornje Šlezije posle Prvog svetskog rata. Poslao je svoje predloge, na kojima je radio s Polom Rojterom, Šumanovim advokatom i poverenikom, prvo Šumanu krajem aprila, a onda, kada nije dobijao nikakav odgovor, kabinetu predsednika vlade.

Šuman je plan predstavio kabinetu 3. maja gde ga je spomenuo na samom kraju i toliko tiho da ga niko nije razumeo. Ponovo ga je spomenuo sledeće nedelje, opet tiho, ali su do tada Mone i ostali sakupili podršku ključnih ministara i premijera. Pre toga Šuman je razgovarao s trećim ključnim igračem, državnim sekretarom SAD Dinom Ačesonom.

Ačesona treba pamtiti kao jednog od osnivača EU. Bio je arhitekta NATO-a, a tek kada je rešen problem evropske bezbednosti, bilo je moguće razmišljati o Šumanovom planu. Bez pristanka SAD ništa nije bilo moguće. Ačeson je shvatio da je Šumanov plan, iako skroman, zapravo dalekosežniji od svega što je Bido predlagao. I on je dao više od pristanka. U biografiji Žana Monea Fransoa Dušen komentariše da „je možda najupadljivija karakteristika Šumanove konferencije na kojoj je usvojena ideja o Zajednici uglja i čelika bila ogromna uloga koju su odigrali Amerikanci“. I to je još od tada tako.

EU je doprinela najdužem periodu mira u evropskoj istoriji. Deo te priče je i NATO. Ali je EU stvorila političko društvo u Evropi kakvo nikada nije postojalo. Mnogo toga u vezi sa Evropom je pogrešno i puno će morati da se promeni da bi se rešili problemi evra. Ali ako se setimo problema iz 1950-ih, nema razloga za pretpostavku da to ne može da se ostvari. Razumljivo je da Nobelov komitet ne dodeljuje nagrade posthumno. Da to jeste slučaj, dodela nagrade za književnost predstavljala bi svake godine borbu između Šekspira, Dantea i Getea. Ali takođe treba da shvatimo da se ovogodišnjom nagradom ne ukazuje toliko poštovanje nesavršenom skupu institucija koliko trojici ljudi koji su ih osnovali.

Autor je generalni direktor političkih i vojnih poslova Saveta ministara EU. Bio je glavni spoljnopolitički savetnik bivšeg britanskog premijera Tonija Blera

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari