Narod je politički zreo

Josip Smodlaka: Zapisi (12)

Pojavljivanje knjige „Zapisi dr Josipa Smodlake“ (Izdavač „Most Art“) posle četrdeset godina predstavlja istorijsko štivo od posebnog značaja. Autor zapisa je bio neposredni učesnik i svedok stvaranja obe Jugoslavije: Kraljevine SHS i SFRJ, državno-pravnih tvorevina koje su propustile svoju istorijsku priliku da se trajno upišu u istoriju Evrope. Raspad obe Jugoslavije tek zaslužuje ozbiljnu analizu, jer današnje države nastale njenim raspadom još uvek vuku razne traume i hipoteke prošlosti.

Ovakva vlada predstavljala je potpunu narodnu koncentraciju, jer su u njoj bili zastupani, ne samo sva plemena, sve vjere i sve pokrajine, već i sve političke struje. Svi su izgledali zadovoljni s postignutim uspjehom, a ja sam bio naročito sretan. Dok smo još bili na okupu, sio sam za stol i napisao komunike za štampu sa svim gore navedenim podacima, koji su imali da pokažu svijetu kako je Jugoslavija u odsudnom času složna, i njen narod politički zreo. Komunike je prošao kroz svjetsku štampu i svuda ostavio najpovoljniji dojam. U isto doba napisao sam i telegram za Trumbića u Parizu, kojim smo mu javljali izbor i čestitali. Telegram smo potpisali Ljuba Davidović, Pribićević, Korošec i ja. Pribićević to spominje u svojim uspomenama, samo je zaboravio moje učestvovanje kod toga.

I u zemlji je vijest o sastavu nove vlade bila primljena s velikim zadovoljstvom. Samo su se neke političke ličnosti ozlovoljile, i to, nažalost, samo na hrvatskoj strani. Već se tada moglo opaziti kako srpski politički prvaci, i onda kad najviše mrze jedan drugoga, znaju da, čuvajući vanjske forme, savladaju ogorčenje zbog povrijeđene ambicije, te da i najveće negodovanje održe u izvjesnim granicama. Milorad Drašković, koji nije mogao očima gledati Stojana Protića, ostao je gospodski ravnodušan kad je Protić postao ministar, ma da je zbog toga on sam ispao iz prvog jugoslovenskog ministarstva. Naprotiv neki iz naših strana bili su žalosni i ljuti što nisu tad postali ministri, te su na veoma nezgodan način davali oduška svojoj zlovolji, najviše proti meni. A što bi tek bilo, mislio sam, da sam ja postao ministar. Bio je jedan izliv nezadovoljstva s hrvatske strane koji je imao donekle i stvarno opravdanje. Ante Pavelić, dobar rodoljub, ali bez vanrednih sposobnosti, kojega su političke prilike bile za čas izdigle na visoko mjesto predsjednika Narodnog vijeća, valja da je bio izgubio ravnotežu kad je 1. decembra s regentom Aleksandrom, gotovo kao ravan s ravnim, dokončao formalni akt Ujedinjenja. Zato se nije čuditi ako je on sad očekivao da će mu se i u novoj vladi dati jedno naročito odlično mjesto. Kad tamo, vrativši se iz Zagreba, dozna da mu je bila rezervirana samo lisnica jednog običnog resornog ministra. On ogorčeno prosvjedova protiv toga i prekori nas što nismo učinili ono što je on smatrao politički najvažnijim kod sastava vlade. Po njegovom mišljenju, naime, trebalo je da on – ne kao Pavelić, govorio je, već kao predstavnik Hrvatske bude imenovan za hrvatskog bana, a ujedno i za potpredsjednika ministarskog savjeta u Beogradu. Kad se to nije učinilo, tvrdio je, Hrvati će se smatrati zapostavljenima, pogotovu kad vide da su jedan Srbin i jedan Slovenac postavljeni na čelo zajedničke vlade. Uzalud smo Paveliću stavljali pred oči da je Trumbić kao glavni predstavnik Hrvata došao na jednako visoko, pa i još vidnije, a svakako važnije mjesto od Korošca. Pavelić je ostajao kod toga da se ovom prilikom moralo, po njegovoj zamisli, uzvisiti bansko dostojanstvo, jer da bi taj taktički potez bio razoružao protivnike Ujedinjenja u Hrvatskoj (Frankovce) i zadovoljio Starčevićance i Radića. Bit će, da se kod sastavljanja prve vlade nije dovoljno vodilo računa o tome da je Hrvatska imala do Ujedinjenja svoju posebnu, domaću vladu, kakvu nije imala nijedna druga zemlja u bivšoj Monarhiji.

Nastavlja se