Ne zna se tačan broj osoba s invaliditetom u Srbiji

Život osoba sa invaliditetom je težak i neizvestan.

„Nepristupačnost, nedovoljnost i neadekvatnost usluga socijalne zaštite, nezaposlenost, ali i nedovoljno razvijena svest građana o problemima i teškoćama sa kojima se osobe sa invaliditetom susreću, samo su neki od uzroka ovakvog stanja. Egzistencijalna ugroženost, kao posledica ovih faktora i opšteg siromaštva društva, stavljaju ovu ranjivu grupu stanovništva na samu marginu društva“, kaže Vladana Jović, zamenica zaštitnika građana za prava osoba sa invaliditetom i starijih.

Dosadašnja iskustva su pokazala da prava osoba sa invaliditetom najčešće krše oni koji o njima odlučuju i onih zaduženih da im pruže usluge podrške.

Međutim, sagovornica Danasa smatra da je broj pritužbi osoba sa invaliditetom koje je Zaštitnik građana u prethodnom periodu primio i dalje mali u odnosu na količinu i težinu problema sa kojima se oni susreću.

Ipak, osobe sa invaliditetom se u mnogo većem broju nego ranije obraćaju sa zahtevima za novčana socijalna davanja, što je jasan pokazatelj teškog položaja i životne ugroženosti.

„Pritužbe građana i dalje ukazuju na probleme u samostalnom kretanju, zbog nedovoljno razvijenih svih oblika pristupačnosti javnih površina i objekata, ali i na nezaposlenost, koja je procentualno višestruko veća u odnosu na opštu populaciju stanovništva. Osobe sa invaliditetom jako teško ostvaruju prava iz zdravstvenog osiguranja, pravo na obrazovanje, pravo sa profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje, prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, što sve zajedno, uz nedovoljno razvijen sistem usluga i podrške stvara od njih socijalno vrlo ugroženu grupu stanovništva“, kaže Jović.

Predrasude prema osobama sa invaliditetom su brojne. Najveći problem je nedovoljno razvijena svest građana o problemima i teškoćama sa kojima se osobe sa invaliditetom svakodnevno susreću.

„Najdrastičniji primeri predrasuda su predrasude prema osobama sa mentalnim smetnjama i razvojnim poteškoćama. Tako osobe sa autizmom sistem zdravstvene i socijalne zaštite kao da ne prepoznaje. Ne postoji centar za rano otkrivanje autizma, niti ranu intervenciju koja je u ovim slučajevima krucijalna za što veće postizanje punih potencijala ovih osoba. Usluge podrške ovoj grupi korisnika i njihovim porodicama se pružaju sporadično i nesistemski, i vrlo su nerazvijene.

One ne pokrivaju stvarne potrebe kako po vrsti tako i u obimu neophodnih usluga svima onima kojima su potrebne. Ono što u ovoj oblasti posebno zabrinjava jeste činjenica da statistički podaci govore da se broj osoba sa autizmom drastično povećava svake godine kako u našoj zemlji tako i u svetu. Kada su pak u pitanju osobe sa mentalnim i razvojnim poteškoćama primetna je tendencija učestale i često nepotrebne primene instituta potpunog lišavanja poslovne sposobnosti.

U praksi vrlo često dolazi do zloupotrebe ovog instituta kako bi se pojedine osobe smestile u ustanove socijalne zaštite s obzirom da se za takvo postupanje ne traži saglasnost lica lišenog poslovne sposobnosti.

Takođe, iako je revizija sudske odluke o lišenju poslovne sposobnosti propisana zakonom, i dalje je veoma malom broju osoba nakon izvršene revizije poslovna sposobnost potpuno ili delimično vraćena. Velike su i predrasude prema ženama sa invaliditetom i njihovom reproduktivnom zdravlju i pravima na majčinstvo.

S druge strane, dugogodišnja marginalizacija osoba sa invaliditetom i nedovoljno razvijena informativna pristupačnost je učinila da ova grupa građana nije sasvim upoznata sa pravima koja im pripadaju. Iako je evidentno da se situacija na tom planu menja, to se ne dešava brzinom koju tehnološka razvijenost danas omogućava. Takva situacija je naročito izražena u seoskim i nedovoljno razvijenim delovima zemlje, što i inače težak položaj osoba sa invaliditetom čini još težim.