Nečovečni postupak Crne Gore

Donijeta je prva presuda o tužbenom zahtjevu preživjele žrtve deportacije muslimanskih izbjeglica u fočanski logor 1992. godine i članova njegove porodice, saznali smo u podgoričkoj Advokatsakoj kancelariji Prelević, koja zastupa porodice deportovanih građana BIH u procesu protiv države Crne Gore.
Sadik Demirović (1949), iz Trebinja, uhapšen je 25. maja 1992. godine u hotelu Igalo u Herceg-Novom. Prinuđen da u hotelu ostavi maloljetne sinove, istog dana isporučen je u koncentracioni logor bosanskih Srba u Foči, gdje je 77 dana trpio najteže oblike psihičkog i fizičkog mučenja, poslije čega je supruga slučajno uspjela da otkupi njegovu slobodu.
Sudija Osnovnog suda u Podgorici Ranko Vukić djelimično je usvojio tužbeni zahtjev Sadika Demirovića i dosudio mu 20.000 eura na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove usljed povrede časti, ugleda, sloboda i prava ličnosti, a odbio njegov zahtjev za naknadu materijalne štete po osnovu izgubljene zarade i naknade troškova liječenja, rekli su nam u Advokatskoj kancelariji Prelević.
Sudija uopšte nije odlučio o tužbenom zahtjevu Sadika Demirovića za naknadu nematerijalne štete zbog pretrpljenih fizičkih bolova, pretrpljenog straha i duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti i nesposobnosti za rad. Odbijen je jedan od tužbenih zahtjeva ostalih tužilaca – supruge, majke, dvojice sinova i sestre, kojim su oni od tužene RCG zahtijevali naknadu nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede prava ličnosti, usljed kršenja međunarodne obaveze zabrane diskriminacije i nečovječnog i ponižavajućeg postupanja tužene u odnosu na njih (nepružanja informacija, nesprovođenja istrage i krivičnog gonjenja odgovornih za ovaj ratni zločin). Sudija nije primijenio međunarodno pravo na koje je ukazano u tužbi, a koje obavezuje Crnu Goru.
– Skandalozno je što sudija uopšte nije odlučio o osnovnom tužbenom zahtjevu članova porodice za naknadu nematerijalne štete zbog njihovih duševnih bolova koje trpe zbog teškog invaliditeta, tj. trajnog psihičkog oboljenja preživjelog logoraša, njihovog supruga, sina, oca i brata, zasnovanom na čl. 201, st. 3 Zakona o obligacionim odnosima koji to izričito predviđa. Istovremeno, sud je, navodno, u potpunosti prihvatio nalaz vještaka kao „pouzdan, precizan i ubjedljiv“ (na str. 5 i 8 presude) za Sadika Demirovića, dok je našao da je nalaz o duševnim bolovima za ostale tužioce „nebitan za presuđenje imajući u vidu da ovi duševni bolovi mogu biti samo lični, a ne i za drugoga“, propuštajući da uvidi da je nalaz vještaka u dijelu koji je olako odbijen upravo odlučujući za odlučivanje o zahtjevu tužilaca za naknadu štete zbog njihovih duševnih bolova zbog teškog invaliditeta njihovog supruga, sina, oca i brata, kažu u Advokatskoj kancelariji Prelević.
To smatramo krajnje nečovječnim i ponižavajućim postupanjem tužene Republike Crne Gore prema Sadiku Demiroviću i članovima njegove porodice, čiji se sud nije udostojio niti da odgovori na sve njihove tužbene zahtjeve, a kamoli da im dosudi odgovarajuće i dostojno obeštećenje, kažu advokati Radomir i Dragan Prelević.