Nedostatak trenutačne važnosti

Kameni vršci strelica, keramičko posuđe, otvoreni grobovi u kojima na boku leži poneki iznenađeni predak, kostur bez imena, netko tko je nekada pripadao nekom plemenu i sada mu nakon tri tisuće godina dolazi remetiti mir netko za kime nikada neće tragati arheolozi jer će sve što ostavimo za sobom biti označeno etiketama.

Ono što mi se sviđa kod povijesti prije povijesti jest nedostatak trenutačne važnosti. Imena, pravi podaci, bitke, događaji, sve je to postalo nevidljivo, kao da se izgon iz raja dogodio tek nakon toga, kao da je pretpovijesni čovjek dotad provodio miran ladanjski život u lovu, pečenju gline i ribolovu – dugotrajno postojanje u dubokom, sveobuhvatnom spokoju. Bezimeni ljudi moje vrste živjeli su život o kojem nitko nije pisao, niti ga je itko primjećivao, oni poslije morali su kopati za njihovim tragovima.

Glinene zdjelice. Počivaju potpuno mirno u vitrinama, prvo bez ikakvih ukrasa, onda je ljudska ruka ipak vrškom grančice urezala vjenčić, pa ga ponovila, nastao je uzorak, struktura, geometrijske linije, umjetnost. Jesu li to radili svi ili samo jedna osoba u cijeloj naseobini? Nisu ni slutili da žive prije Krista, sjedili su tamo i palili vatru, jeli i pili iz te zdjelice. Te se zdjelice mogu naći u svim civilizacijama. Je li to bio samozadani oblik, prirodna nadopuna ljudskih usta? Spustili smo se na Mjesec, a oblik zdjelice nije se bitno promi. Takve sam zdjelice, čini mi se, vidio u Africi, samo što nisu bile stare tri tisuće godina. Svim silama pokušavam s njih nešto iščitati, a to mi i uspijeva jer znam da je istina: tri tisuće godina burnih, turbulentnih događaja ostavilo je tu keramiku neoštećenu, nedirnutu, spremnu za uporabu. Najradije bih je ukrao iz vitrine i odnio kući, ne da bih je prodao za dobre pare, nego da iz nje pijem iza zaključanih vrata kako bih dokazao kontinuitet svoje vrste, a pomalo i zato da bih razmišljao o nepoznatom umjetniku

Iz knjige „Skitnje do Santiaga“, prevod s holandskog: Radovan Lučić, izdavač: Fraktuera.