(Ne)dovršena priča!?

… na inicijativu Karla Nehammera, bivšeg ministra unutarnjih poslova, a danas novog kancelara, formirano je Stručno povjerenstvo (15-ak eminentnih stručnjaka iz oblasti prava, politikologije i povijesti, te predstavnika Katoličke crkve u Koruškoj, u čiju jurisdikciju spadaju župe s područja Biskupije Gurk-Klagenfurt) koje se ovih dana oglasilo priopćenjem, tj. mišljenjem u kojem se posvema jasno predlaže kako bi trebalo trajno zabraniti spomenute skupove, uključujući i zabranu aktivnosti Počasnog bleiburškog zdruga (formalno humanitarna udruga registrirana u Klagenfurtu, koja otvoreno veliča ustaški režim i negira zločine u Jasenovcu), a koji nije ništa drugo do hrvatska inačica promocije nacifašističke ideologije.

Međutim, neki je dan austrijska Vlada otišla i korak dalje; kako vidimo iz priopćenja parlamentarnih zastupnica zelenih, Olge Voglauer i Eve Blimlinger, na već postojeći prijedlog zabrana korištenja i isticanja raznih obilježja ustaškog režima, popis je proširen na zastavu i grb HOS (Hrvatske oslobodiolačke snage) formiranog tijekom tzv. Domovinskog rata (1991-1995), budući se radi(lo) o novoj zlouporabi starih simbola NDH kojima se (ne)skriveno veličaju Pavelićev zločinački pokret i ideologija.

Spomenuto se Povjerenstvo odlučilo objektivno i odlučno „obračunati“ sa svim deformacijama povjesnog nacifašističkog nasljeđa i zapravo se radi o austrijskoj verzija Plenkovićevog Vijeća za suočavanje s prošlošću koje se na žalost, za razliku od svog bečkog pandana nije pokazalo vjerodostojnim i proslavilo se sramotnom ekvilibristikom opravda(va)nja ustaškog pozdrava Za dom spremni, pokušavajući pomiriti nemoguće: oprati fašistički pozdrav pod kojim su u Drugom svjetskom ratu (u)činjeni najstravičniji zločini, činjenicom da su ga u Domovinskom ratu, koristili dragovoljci HOS u obrani od velikosrpske agresije i borbi za neodvisnu Hrvatsku (zaboravlja se reći u tzv. povjesnim granicama, što uključuje i Boku, Zemun i Srijem, velike dijelove BiH…), pa su time praktički anulirali sve negativne ustaške konotacije i rehabilitirali ga od fašističkih sadržaja i simbola.

USTAŠE U „SVOJOJ DRŽAVI“: Naravno, to je sramotna simplifikacija i skandalozno ismijavanje svih žrtva pobijenih i(li) zaklanih ustaškim nožem; insignije, pozdrav ZDS, crne uniforme i vojni ustroj kojima se HOS (po)služio nedvojbeno i namjerno su asocirale na NDH i bile su inspirirane ustaškom ideologijom i to su Austrijanci jasno prepoznali.

Na koncu, sam se general HOS Ante Prkačin, danas saborski zastupnik nacionalističkog Domovinskog pokreta i ratna ikona ekstremne desnice, javno hvali i ističe kako je HOS bio ustaška vojska, što iz Saveza udruga dragovoljaca HOS neuvjerljivo pokušavaju negirati.

A, dragovoljci HOS samo su jedna u nizu braniteljskih i inih žrtvoslovnih udruga koje brojne komemoracije žrtvama komunističkog / velikosrpskog zlosilja diljem Hrvatske, ali i izvan nje, pretvaraju u nacionalistički, revanšistički antikomunistički revival i ustaški dernek, gdje su „zdrave, domoljubne“ pravaške snage, raznorazni Glavaši i Đapići, a prije toga Parage i Paradžici ushićeno, ispod slike Pavelića postrojavali svoje crnokošuljaše, dizali desnicu u vis i urlali Za dom spremni i(li) pozivali svoje suborce da se slobodno i bez straha u svojoj državi izjašnjavaju kao ustaše.

I zašto se onda mnogi u RH čude Austrijancima da im je ta travestija konačno dozlogrdila; istina trebali su reagirati daleko prije, jer su u Beču već 1950-ih i 1960-ih godina dobro znali što se na Bleiburgu događa, ali kad već nisu tada, ni sada nije kasno.

Pod pritiskom lijevo-zelene alternative, danas koalicijskih partnera narodnjaka, tradicionalno umjerena desnica, morala je reagirati i sada se samo čeka da se u parlamentu izglasa spomenuti prijedlog koji se formalno oslanja na preporuke Nacionalnog vijeća (iz srpnja, 2021) prema kojima treba zabraniti sve komemoracije gdje se veličaju neprihvatljive fašističke ideje i promoviraju rasistička i antisemitska obilježja, kao i derogira Pravilnik o simbolima i oznakama koja su u demokratskom društvu neprihvatljiva, a ustaška su nedvojbeno takva.

I stoga, iz Austrije našim uspaljenim nacionalistima s pravom poručuju: ne ljutite se na zelene ljevičare, problem nisu oni, već su to domoljubne, hrvatske udruge, u pravilu desničarske provenijencije, usko (po)vezane s vlašću koja im dopušta da otvoreno, bez ikakvih sankcija rehabilitiraju zločinačke ideje i simbole, a na to nitko, ni u redovima vladajuće politike, kao ni u vrhovima Katoličke crkve u Hrvata adekvatno ne reagira.

Ne zaboravim: Sabor RH već je godinama pokrovitelj komemoracije u Bleiburgu, a Katolička crkva u RH i BiH suorganizatori skupa. Odgovornost je naša, samo naša.

POVJESNE NEISTINE: U listu Der Standard navode kako se skup u Bleiburgu godinama pretvarao u okupljalište pripadnika različitih ekstremnih, pa i terorističkih skupina koje su isticale fašističke simbole i držale huškačke govore šireći rasnu i etničku ksenofobiju i time eklatantno kršili austrijski zakon.

Za vrijeme Titove Jugoslavije Bleiburg se koristio kao simbol otpora komunističkom režimu; u hrvatskoj, proustaški nastrojenoj emigraciji poprimao je mitomanske dimenzije, a u prilog im je išla i šutnja socijalističkih vlasti, kao i službene historiografije koje su izbjegavale, iz neshvatljivih razloga, otvoreno i kritički (pro)govoriti o Križnom putu 1945. i žrtvama koje su tada stradale ili bile bez suda pobijene i pobacane u jame kako bi im se zameo svaki trag.

A, sve je to doprinijelo da se vremenom (na)talože brojne povjesne neistine, da se enormno uveća broj žrtava partizanske odmazde, a da se pri tomu ističu samo one nevine, civilne, svijesno ignorirajući činjenice kako su prigodom povlačenja u pravcu Austrije ogromnu većinu činili pripadnici ustaških i ostalih kvislinških postrojbi koje su tijekom rata počinile stravične zločine.

Nakon krvavog raspada SFRJ i nastanka samostalne RH, u novim političkim okolnostima s Bleiburgom je nacionalistički HDZ režim svijesno manipulirao i instrumentalizirao ga za svoje potrebe i interese.

Bleiburg je postao obveznom nacionalističkom mantrom i hodočasnom destinacijom na kojoj su gotovo svi viđeniji nacionalisti (i ne samo oni) rigali vatru protiv „komunjara, Srba, Jugoslavena, odnarođenih Hrvata“ i ostalih izdajica roda svog. Iz te široke galerije besprizornih likova visoke hrvatske politike i crkvenih velikodostojnika za ovu prigodu izdvojimo nastup (2017) aktualnog šefa Sabora Gordana Jandrokovića koji je bez stida i pameti lagao o broju „žrtava komunističke odmazde“, kako bi išao na ruku filoustaškim revizionistima i njihovim floskulama, ili istup (2018) nadbiskupa Želimira Puljića u kojem je bešćutno relativizirao zločine u Jasenovcu.

PRESELJENJE: Iako je komemoracija nominalno vjerskog karaktera (Austrijanci i na dalje neće braniti održavanje mise), ona se pretvarala u političku manifestaciju neprihvatljivih poruka i čelni ljudi crkve u Koruškoj više nisu željeli biti suodgovorni za nekršćanske istupe „svoje braće“ iz Hrvatske koji su glorificirali ili barem relativizirali ustaštvo.

Kako je danas izvjesno da se u dosadašnjem obliku na Bleiburgu više neće moći obilježavati „kalvarija hrvatskih mučenika“, dakle zlouporaba oltara u funkciji ustaškog derneka, kao novo mjesto odavanja počasti ubijenih na Križnom putu sve se više spominju Tezno u Sloveniji ili Macelj kao mjesta masovnih likvidacija Hrvata koji su bježali od osvetničke jugokomunističke ruke.

Ali, Tezno je u Sloveniji, tko zna neće li se ponoviti austrijski poučak, a i Macelj se gura u stranu i sve više pristaša ima ideja „svehrvatskog groba“ u Crkvi hrvatskih mučenika u Udbini, gdje bi se na jednom mjestu oda(va)la počast svim pobijenim Hrvatima, od onih stradalih od Turaka u Krbavskoj bitci, do žrtava Bleiburga i Domovinskog rata, s naglaskom na neidentificirane žrtve.

Ali, koliko mi je poznato nitko ne spominje žrtve ustaškog terora i zločina u Jasenovcu i sličnim stratištima.

Naime, još 2010. Hrvatska biskupska konferencija odlučila je osnovati Komisiju za hrvatski martirologij, popisati sve mučenike pale za hrvatsku slobodu, dakle i ustaše, koji su, iako se radilo o bandi koljača i zlikovaca, pretvoreni u „hrvatsku vojsku“ ali ne i partizane, jer oni se nisu borili za Hrvatsku, već za mrsku Jugoslaviju.

Tadašnji predsjednik spomenute Komisije, konzervativni klerikalac, biskup gospićko-senjski dr Mile Bogović pokušao je na drugi način oživotvoriti morbidnu Tuđmanovu ideju o pomirbi ustaša i partizana, ne više miksanjem kostiju žrtava i zlikovaca, kako je to svojedobno zamislio (u)činiti prvi hrvatski predsjednik na tlu ustaškog logora smrti u Jasenovcu, već izgradnjom svehrvatskog groba u Udbini i za to je dobio potporu Plenkovićevog ministra branitelja Tome Medveda i brojnih žrtvoslovnih udruga kojima je stvarni cilj revizija povijesti, rehabilitacija ustaškog pokreta i negacija zločinačke naravi ustaškog režima.

Iz Austrije su nam dobronamjerno signalizirali kako je vrijeme da se konačno odmaknemo od opterećujućeg ustaškog nasljeđa i da ga bez fige u džepu osudimo.

Na žalost to ne želimo čuti, Bleiburg se iz Austrije seli u Hrvatsku; imat ćemo novi, sada samo naš Bleiburg, na kojem će se moći slobodno, do mile volje dati oduška ustašlucima.