Neka visi F. T.!

Osjetio sam čak i blagu drhtavicu od ushićenja, prožela me neka čudna radost, jer – iskreno govoreći – nisam bio očekivao tako ingeniozno spomeničko rješenje i tako snažnu umjetničku gestu. Građani Zagreba i Hrvatske, pomislio sam, nisu mogli odati bolju simboličku počast liku i djelu Prvoga predsjednika od konceptualnog rada koji upravo gledam: više od četiri metra visoka brončana skulptura dr. Franje Tuđmana, djelo akademskog kipara Kuzme Kovačića, s plavom krpom navučenom preko glave i poprsja, s omčom od debeloga žutog konopca oko vrata, s tim da je konopac okačen o kuku na vrhu crvene dizalice, a dizalica podignuta toliko da golema statua ponosno visi, tako da se brončane pete Prvoga predsjednika ljuljuškaju na šest stopa iznad tla. Veličanstveno!

Dosta sam dugo zurio u uzbibanog Tuđmana, u konopac koji ga otima sili gravitacije i omogućuje da se u idealnom stanju uklopi u spomen-obilježje Prvome predsjedniku, diveći se kreativnosti skulptora i umjetničkog kolektiva gradskoga komunalnog poduzeća. To je taj smisao za kompoziciju, odavao sam im u mislima počast, to je taj moćni stvaralački izričaj što je preko angažiranog uvida u prošlost zagledan u budućnost. Ne bi li spomenici općenito trebali služiti tome da, umjesto uspomena, čuvamo opomene?

Tada pojurih doma s namjerom da pred nekim od ukućana istresem svoju razgaljenost i možda ga privolim da zajedno odemo pogledati blistavi komad spomeničke plastike, postavljen na biranoj lokaciji, napokon, osjećaji koje velika umjetnost pobuđuje uvijek su intenzivniji kada si u društvu, kada s nekim možeš žvakati kokice ili tople kroasane i razmjenjivati utiske. Budući da su me hladno odjebali, vratio sam se sam. A kada iznova stigoh pred elitni zagrebački memorijalni plato, niti sat vremena nakon što sam tamo udivljeno stajao, skoro sam se onesvijestio od šoka: spomenik Prvome hrvatskom predsjedniku bio je barbarski devastiran! Skupina meni nepoznatih huligana vandalizirala ga je i unakazila do neprepoznatljivosti!

Elem: nije više bilo ni plave krpe navučene preko glave i poprsja gigantske skulpture, ni omče oko vrata, ni debeloga žutog konopca, ni crvene dizalice koja je obješenog otimala sili teže. Brončani kip Prvoga predsjednika, umjesto da dostojanstveno visi i odmara pete na šest stopa iznad tla, sada je bio vulgarno prizemljen, osovljen na nekakav mramorni postament, odjeven u nešto poput haljine, valjda da bi nalikovao kršćanskim prorocima, s desnom rukom na srcu, debilno zagledan u pravcu Sljemena, s karakterističnim izrazom lica prolupanog mesije. Ukratko: prekrasan primjerak spomeničke građe za manje od sat vremena pretvoren je u nepodnošljivo ruglo!

Kako je to moguće?! – konsternirano sam se pitao. Destrukcija takvih razmjera u tako kratkom razdoblju, nije li to rekord? Je li banda huligana čekala u zasjedi iza Lisinskog i Nacionalne i sveučilišne knjižnice? Hrvatska je prostor s bogatim iskustvom – prije nekog vremena ovdje je uništeno više od tri tisuće partizanskih obilježja – no nikada još nije zabilježen slučaj da se brutalna devastacija spomeničke baštine dogodi čim je spomenik postavljen. Imaju li ti barbari srama? Zar im ništa nije sveto? Čak ni Prvi predsjednik?!

Još više zaprepašćuje to što do sada, kada nastaje ovaj dopis zabrinutog građanina, unakaženi spomenik Prvome predsjedniku već danima sramotno stoji na postamentu kao javno izložena rugoba – umjesto da se s krpom preko glave slavodobitno njiše na užetu – a da nadležne službe ne reagiraju. Ne samo što nisu poduzeti koraci kako bi počinitelji toga gnjusnog kulturnog zločina bili uhvaćeni i zasluženo kažnjeni, već nije učinjeno ništa da se šteta sanira i spomenik vrati u prvobitno stanje.

Normalni građani su konsternirani takvim razvojem događaja, dok iz dana u dan promatraju brončano strašilo na elitnome memorijalnom platou. Dojmljiva umjetnička instalacija kojom je bila naglašena simbolička smrt politike Prvoga predsjednika – politike koja je širila šovinističku mržnju i nesnošljivost, koja je rehabilitirala tekovine fašističke NDH, koja je s velikosrpskim partnerima krojila planove o podjeli BiH, koja je omogućila rigidnu kapitalističku pljačku i eksploataciju, te ih začinila feudalnim štihom – sada je, zaslugom bezumnika koji su vandalizirali spomeničko remek-djelo, pretvorena u svoju suprotnost: u poruku da nas politika Prvog predsjednika vodi u budućnost.

Umjesto obilježja koje bi pokazalo da smo nacionalističko zlo zauvijek osudili, sada – bezobzirnim uništavanjem izvorne umjetničke zamisli – imamo monument koji daje do znanja da smo na nacionalističko zlo zauvijek osuđeni. Umjesto spomen-opomene da se nesreća kakvu je Tuđmanova politika nanosila hrvatskome narodu više nikada ne smije dogoditi, sada je tu poruka da ta nesreća nikada ne smije prestati.

Da nije bilo fotografa Pixsella, čiji uradak prilažem uz ovaj dopis, ne bi se ni znalo kako je spomenik Prvome predsjedniku izgledao u originalu, prije no što su ga huligani mučki ruinirali. Više od osamdeset kipova Prvog predsjednika dosad je niknulo diljem Hrvatske i svaki od njih na jeziv način zagađuje okolinu, a jedini što je osvanuo u prikladnom izdanju biva destruiran u rekordnome roku. Kakva je, zaboga, ovo zemlja?!

Vjerujem da govorim u ime svih normalnih građana kada tražim od nadležnih da – ukoliko već nisu u stanju uhvatiti i kazniti sumanute vandale – zagrebački memorijalni biser vrate u prvobitno stanje, a to znači: namaknuti brončanoj statui omču oko vrata, podignuti je dizalicom s postolja i ostaviti da se slobodarski klati na šest stopa iznad tla.

Normalni građani znaju da je samo obješeni Prvi predsjednik onaj koji nam danas treba.