Nele Karajlić: Ostao je samo primitivizam

Povratak u Pušenje bih mogao shvatiti samo kao neku vrstu proslave 30 godina mature – kaže Nele Karajlić, bivši frontmen Zabranjenog pušenja i sarajevskih Nadrealista, u razgovoru za Danas, povodom svoje autobiografske knjige koje su kritičari ocenili kao teško, pomalo bolno i svakako setno prebiranje po uspomenama jednog od Sarajlija koji su taj grad u Titovoj Jugoslaviji učinili posebnim. Novi primitivizam je Sarajevo izbacio iz zglobne čašice, učinio ga drugačijim, dao mu oreol avangarde, a najveća zvezda tog pokreta bio je upravo Nele.

Predstavljaju te u najavama knjige „Fajront u Sarajevu“ kao jednog od „najdragocenijih insajdera još neispričane priče o Jugoslaviji“. Je li priča o Jugoslaviji zaista neispričana, idealizovana ili pogrešno ispričana?

– Jugoslavija je još uvjek potpuna nepoznanica ne samo za one koji je znaju samo kroz priče starijih već i za one koji su u njoj živjeli. O njoj još uvjek nema relevantnog suda, niti se našao ozbiljan istoriograf koji će je secirati neopterećen ideološkim, nacionalnim i emotivnim teretom kojeg svi nosimo. Ona će i u narednim decenijama, a mislim i vjekovima biti inspiracija mnogima, te se nje neće lako otarasiti ni u Hrvatskoj ni u Srbiji, a bogami ni u Bosni. Pišući svoju knjigu samo sam zagrebao po površini mitova koje ta zemlja i to vrijeme u sebi kriju. Jugoslavija nekom budućem književniku može lako da postane ono što je Markesu bio Makondo.

Fajront je gašenje svetla u gradu koji si voleo. Dnevni avaz je pisao da se na pozive sa sarajevskih brojeva telefona „javljaš na engleskom i prekidaš vezu“. Sve se odavno vraća u normalne tokove – Bora Čorba je svirao u Sloveniji, i pored „bečkih konjušara“, Prljavo kazalište u Beogradu, i pored domoljubne epizode, jedino ti nećeš da ideš u Sarajevo, čiji si jedan od predratnih simbola. Zašto?

– Ha, ha… nisam znao da sam imao ovu foru sa engleskim. Ako je to i istina, vjerovatno sam to činio radi lakše komunikacije, pošto su bošnjački i srpski jezik toliko udaljeni jedan od drugog da nam je engleski najlakši način da se sporazumijemo. Pravo da ti kažem već sam zaboravio razloge mog neodlaska u Sarajevo. Sjećam se da sam jedno vrijeme bio izuzetno ljut, zatim me je prošla ta ljutina pa sam postao indiferentan, ali mi se nikako nije dalo da se spustim do grada sa Jahorine, na kojoj sam par puta bio na skijanju. Sada više nemam nijedan valjan razlog da odem tamo, tim prije što je struktura grada toliko izmjenjena da bi se moja malenkost istopila u meni nepoznatom novom svijetu. Siguran sam da bi se osjećao kao turista na nepoznatoj destinaciji.

Ima ona sarajevska predratna epizoda u knjizi kada shvataš da je tvoj drugar, fan Džonija Štulića, prerasta u religioznog (islamskog) fanatika. I ti i Kusturica ste deo one „sarajevske raje“ koja je „nepoželjna“ u Sarajevu. Da li su vas na taj „spisak“ stavili novi „fanatici“ ili stara „raja“?

– Koliko se sjećam svoje knjige, ja nisam rekao da je on postao vjerski fanatik. Daleko od toga. Mi smo se samo mimoišli po poimanju istorijskih zakona koji djeluju u tom gradu. Oni koji su ga napustili nisu htjeli da pristanu na te zakone, htjeli su da ih mjenjaju, ali im to vijekovima ne polazi za rukom. Sav onaj svijet koji je, mnogo prije nas, poput Andrića ili Mome Kapora ili Selimovića, napustio taj grad, napustio ga je ne pristajući na te podmukle zakone koje je istorija uspostavila na tom nesretnom djelu planete. Tako da je svejedno da li je taj spisak sastavljala „sarajevska raja“ ili „vjerski fanatici“. Pokušali smo ispraviti krivu Drinu, zajebali se i otišli.

U „Fajrontu“ pišeš da si zajedno sa još 150.000 ljudi žrtva etničkog čišćenja koje se dogodilo u Sarajevu. Istovremeno, ne sporiš da je ekstremistima u Sarajevu ko kec na 11 leglo „rokanje“ sa okolnih brda da bi rat trajao u nedogled. Tvoje objašnjenje je jedno od retkih o tim događajima koje nije ostrašćeno i jednostrano. Ko je u stvari započeo rat u Bosni a ko je u njemu pobedio?

– Rat u Bosni je rezultat istorijskih procesa o kojima je dosta pisano i u istoriografiji, a i u dnevnopolitičkoj štampi. Ti procesi su u komunističkoj Jugoslaviji, ustavom iz 1974, širom otvorili vrata secesiji bilo kojeg djela te velike zemlje, a istovremeno, unutar tog odvajanja, nisu ničim pravno zaštitili ono stanovništvo koje će u tim novim državama dobiti status manjine. Da stvar bude gora, te manjine koje bi ostale otcjepljenim djelovima velike Jugoslavije, a to su uglavnom Srbi, nosile su strašne traume iz prethodnih ratova u kojima je riječ genocid blaga i odmjerena kvalifikacija za tretman koji su imali od strane svojih „domaćina“. Zapanjujuća je brzina raspada te tvorevine od te fatalne 1974. preko smrti njenog tvorca druga Tita 1980, do prvih barikada na Plitvicama marta 1991. Isto tako zastrašujući je način na koji se to sve dogodilo.

Zaboravlja se, međutim, da se u Bosni poveo rat ne između onih koji su htjeli da je otcjepe od Jugoslavije i onih koji to nisu željeli, već između onih koji su htjeli da se otcjepe odmah, što prije, računajući na svoju brojnost koja će im garantovati prevagu u međusobnom nacionalnom nadglasavanju i onih koji bi to učinili tek nakon usvajanja ustavnih reformi koje bi garantovale prava manje brojnih naroda koji u njoj žive. I SDS, tadašnji lider bosanskih Srba, nije bio protiv otcjepljenja, samo u onoj formi koja garantuje prava Srba u novonastaloj državi. Time odgovornost za sam početak rata više pada na stranu onih koji su se u tom burnom parlamentarnom nadgornjavanju koje je trajalo od izbora devedesete do početka borbenih dejstava 1992. oglušavali na predloge druge strane kako da se rješi ovaj ustavni galimatijas. Međunarodna zajednica, ekspresnim priznanjem Bosne, i istorijski zakoni o kojima sam govorio, nisu dali vremena kompromisu, jer su ti isti zakoni utemeljeni na međusobnoj netoleranciji i nepovjerenju, a lokalni mentalitet protkan je, kako Andrić reče, jednom posebnom endemskom vrstom mržnje, tako da je mogućnost za mirno rješenje bila ravna pobjedi Želje nad Realom u Madridu. Drugim rječima, istorijski zakoni koji vladaju u Bosni isključuju riječ kompromis iz upotrebe.

Kasniji događaji samo su potvrdili Andrićevu rečenicu. Danas, dvadeset godina kasnije, ništa se bitnije nije promjenilo, osim što se živi deset puta teže nego te 1990, koju smo, uzgred budi rečeno, označili kao period velike ekonomske krize.

Pobjednika možemo naći samo u malom broju tajkuna koji su se ogrebali o propast jedne ekonomske sile, očerupali mrtvo tijelo ubijene zemlje, koju su gradile generacije i ušuškali se u svoje vile ograđene najmodernijim sistemom obezbjeđenja. Ako je za utjehu stradalnicima ratova i tranzicija, ni tajkunima istorija neće ostaviti mnogo prostora ukoliko ne budu znali šta će sa tolikim bogatstvom i uticajem. Rijetko ko će od njih dočekati svoje unuke u istim onim vilama koje su sagradili mjenjajući po svome nahođenju urbanističke planove. Ili neće biti njih, ili neće biti vila ili neće biti unuka.

Druga vrsta pobjednika su bivši državnici velikih sila koji su vješto vodeći narode Jugoslavije ka katastrofi, uspješno završili svoje političke karijere, podjelivši Nobelove nagrade ili, u najgorem slučaju, postavši većinski vlasnici onih preduzeća koja su ostala koliko-toliko solventna na tlu koje su urušili.

Bez ikakve sumnje, najveći dobitnici su treće zemlje, obično zemlje novog svijeta, koje su bez uloženog dolara dobile stotine hiljada inžinjera, doktora, umjetnika, novinara, pravnika, građevinaca, kompjuter majstora, o čijem znanju i obrazovanju su prije dvadesetak godina mogli samo sanjati.

Prva stvar na kojoj bi se danas trebalo početi raditi je uspostavljanje međusobnog povjerenja među našim nesretnim narodima. Nesreće i zločini koji su za nama dobrano će usporiti taj proces, ali nadu vraća jedinstvo jezika, zajednička kulturna baština i sličan mentalitet. Koliko god se raspadala, Jugoslavija, sama po sebi, teži sintezi. Nešto slično što je Dimitrije Mitrinović konstatovao za Evropu krajem Prvog svjetskog rata. Njegova ideja ujedinjene Evrope iz 1920. mnogo je dalja realnosti nego ideja neke budale da se od krhotina može ponovo napraviti Jugoslavija.

Uzgred budi rečeno, neko mi, pročitavši knjigu, prije neki dan reče da je formulacija da sam ja žrtva etničkog čišćenja prenaglašena. Volio bih da čujem drugačije razmišljanje.

Kusturica kaže da je ključna rečenica za razumevanje naše sadašnje pozicije tvoja: „Crk'o maršal“ sa već čuvenog koncerta u Rijeci. Od tada nas prate nesporazumi i priča o toj rečenici na izvestan način nastavlja se sve do sada.

– Koju od verzija želite da čujete? Onu u kojoj sam ja hrabar mladić koji narodima i narodnostima otvara oči objašnjavajući im da je umro drug Tito, ili onu u kojoj sam ja samo jedna obična dvorska luda kojoj je i pred najkrvoločnijim kraljevima, carevima i sultanima dozvoljeno da kaže ono što drugi ne smiju. I u jednoj i u drugoj verziji ima pomalo istine.

U knjizi postavljaš pitanje – postoji li političar koji će na kraju karijere reći: „Ej, ljudi, izvinite, ali ja sam se dobro zajebo“. Postoji li takav? Evo, Vučić je, recimo, na pragu te priče…

– Zaista?!? Odlično. To je veliki civilizacijski iskorak. Pa, eto… to znači da imamo prvog… Ha, ha, ha…

Drugo pitanje koje sam postavljaš jeste – moramo li mi imati vazda slepca za vođu.

– Domanović nam je to ostavio u amanet i kao da nas je prokleo. Pokušavao sam da proniknem u tu fatalnu osobinu Srba. Ne mogu da nađem nijedan racionalan odgovor. Kao da se namjerno sami sa sobom sprdamo. Sve one „slepce“ koji su nas vodili prvo smo ukivali u zvezde, a zatim smo ih tresnuli o zemlju želeći na kraju da im srce izbodemo glogovim kolcem. Opasni smo kad masovno izaberemo Jednoga. Svako ko u ovom narodu ima podršku od preko 50 odsto birača prvo mora da ode kod očnog ljekara.

Boris Šiber je rekao da su „Nadreailisti“ bosanski humor, „ako ćemo uže, to je sarajevski humor, a, ako ćemo još uže, to je koševski humor“. Koji je to humor?

– Ni humor, ni rok muzika, ni filmovi, ni kultura uopšte ne bi bila toliko plodonosna da Jugoslavija nije bila veliko tržište koje je sve to moglo da othranjuje. Njene dimenzije bile su dovoljno velike da je svaka umjetnost mogla da živi sama od sebe. Prije neki dan sam saznao da je samo televizija Novi Sad u ono vrijeme znala da finansira najmanje pet filmova godišnje! Danas se u cjelom regionu snime četiri filma. Sarajevo jeste imalo poseban humor rođen u gradu u kome niko nikome ne vjeruje i u kome svaka riječ ima najmanje deset značenja. Na takvoj podlozi humor postaje sredstvo za umirenje. No, ako pogledaš ono na čemu smo odrasli, što je na nas ostavilo najveći utisak, to nema veze sa Sarajevom. To je Radoje Domanović, engleski humor, grupa Buldožer iz Ljubljane…

Šta će biti sa „Nadrealnom televizijom“ koja se emitovala na Prvoj? Taj projekat je jedne oduševio, a druge baš i nije. Kako si ti zadovoljan?

– Meni je Nadrealna televizija bila jedno divno iskustvo. Ostavili smo iza sebe par genijalnih fazona, koji će se uvući u narod. O njoj će se tek pričati, jer sve ono što ja napravim proradi u glavama tek nakon procesa fermentacije. S druge strane, bili smo spremni za nastavak, ali se složio negativan slijed događaja tako da „Nadrealna“ danas čeka svoju novu priliku.

Da li je trač ili istina da se Vučić naljutio kada ste ga Mićko Ljubičić i ti maestralno iskarikirali u Nadrealnoj TV“?

– Ha, Ha… vidiš da će se pričati i pričati o „Nadrealnoj televiziji“. Kako je Vučić reagovao zaista ne znam. Znam samo da političar koji je osjetljiv na humor ne traje dugo.

Šta je nekada bio, a šta je danas novi primitivizam?

– Novi primitivizam bio je jedna vrsta zajebancije koju smo mi plasirali prije više od trideset godina. Danas je odbačen atribut novi. Ostao je samo primitivizam.

Kesa nas je naterao da mu verujemo

Da li te humor i satira Zorana Kesića i njuz.neta u emisiji „24 minuta“, gde si nedavno gostovao, pomalo podseća na fazon „Nadrealista“?

– Ne mislim da ima neke dodirne tačke. Kesa to radi na svoj način maestralno. I momci koji pišu fazone su duhoviti. Ja to ne bih znao tako raditi. Osim toga Kesa nas je uspio da navuče da mu vjerujemo, a to nije nimalo lako. I situacija mu je i pogodovala, jer od sijaset programa koje možemo da nađemo na televiziji samo njegov ima tu neophodnu oštricu.

Fudbal pokazuje da smo jedan rod

Zašto je Bosna, za koju si navijao, ovako loše prošla na Mundijalu?

– Zato što svi mi sa ovog djela planete djelimo isti mentalitet. Jedine dvije reprezentacije na Mundijalu koje nisu bile psihološki spremne i motivisane za takmičenje bile su ekipe Bosne i Hrvatske. (Kamerun je imao velike finansijske probleme.) Ličile su na onu Jugoslaviju ili Srbiju sa Mundijala 2006. i 2010. Najbolje utakmice odigraš protiv Brazila, Njemačke, Argentine, a kad treba da pobjediš Ganu, Meksiko, Nigeriju zavežu ti se noge. Fudbal pokazuje da smo jedan rod.