Nema žanra u kojem se nije okušao Džef Bek

Gitarist, klavijaturist, aranžer, skladatelj, producent i povremeni pjevač Jeff Beck rođen 24. lipnja godine 1944. u predgrađu Londona zvanom Wallington. Krštenim imenom Geoffrey Arnold Beck, bio je, uz Jimi Hendrixa i Erica Claptona, koncem 60-ih slavljen kao najveći instrumentalist električne gitare, uopće. Ma koliko taj stav bio diskutabilan, apsolutno je nedvojbeno kako trenutačno na svijetu nema živućeg gitarista koji je, tijekom cijele dosadašnje karijere raznovrsniji od Becka. Nema, naime, žanra u kojemu se on nije okušao i, što je još bitnije, on je u svemu bio ako ne najbolji, onda među trojicom najutjecajnijih.
Navesti ću, kao potporu toj tvrdnji, tek sljedeće njegove albume: „Truth“ (1968), „Live at BB King’s Blues Club“ (2003), „Wired“ (1976), „Talking Book“ autora Stewie Wondera („Hurdy Gurdy Man“ (autora Donovana Leitcha), „Private Dancer“ (potpisala pjevačica Tina Turner) te „Beck, Boggert, Appice Live In Japan“ (1973), za njegovu apsolutnu superiornost u domenama, upravo navedenim slijedom, rhytm&blues, blues, jazz, soul, folk, pop, te rock idioma. U toj raznovrsnosti on potencijalnu konkurenciju ima tek u spomenutome Ulmeru, MCLAUGHLINU, Claptonu, Hendrixu te pokojnim kolegama Hendrixu, Duane Allmanu i Michaelu Bloomfieldu.
No, u obranu moje tvrdnje o nenadmašivom Becku, hajdemo poći redom: Ulmer nikada nije svirao rock, niti folk ili pop glazbu, MCLAUGHLIN nikada nije svirao rock, folk, niti pop, Clapton nije svirao folk, niti jazz, Hendrix nije svirao folk, a niti jazz, Duane Allman nije svirao pop, niti jazz, dok je Mike Bloomfield svirao i folk i blues i R&B i rock, čak i (fuzijski) jazz, pa i onaj „klasični“ (s orkestrom Woody Hermana), ali nikada nije svirao pop (premda je, pred smrt, u velikim materijalnim teškoćama, iako mu je otac bio najbogatijim njujorškim hotelijerom, te istodobno vlasnikom lanaca restorana na Istočnoj obali, bio prinukan svirati i snimati, razumije se, instrumentalne teme što su bile glazbenom podlogom pornografskih filmova).
U biti je jedini gitarist koji se, po raznolikosti i širini glazbenih interesiranja može mjeriti s Beckom – Carlos Santana. Čak ga potonji i nadmašuje, jer Beck nikada nije svirao etno-rock, niti New World, kao niti hip-hop ili rap, a Santana se okušao i na tim poljima.
Ali glede tehničkoga majstorstva i reputacije („the guitarist s guitarist“) glazbenika kojega najvećma cijene upravo kolege – sami glazbenici, Beck ipak ostaje nenadmašnim, najvećim…
Miles ozvučava svoju trubu. I ne samo to: priključuje je na wah-wah papučicu, efekt koji, nije, kakvo je uvriježeno mišljenje rock-asafinadosa, izum pokojnoga Jimi Hendrixa, već Jeffa Becka, koji je taj efekt koristio još davne 1962. godine, prije, dakle, 45 godina…
Sada već dobrano zasićen izvjesnim elitizmom free jazza, ali i „razvodnjavanjem“ rock-glazbe, koja je, po njegovu (ispravnu) shvatanju devastirala i oslabila izvornu energiju autentična rhytm&bluesa, iz koje je u biti i potekla, i kojeg je Miles Davis uvijek daleko više cijenio od rock n rolla, uvijek inovativni Miles okreće se popularnoj suvremenoj crnoj glazbi s puno elemenata što tjeraju plesati, prvenstveno onoj koju stvara funk-velikan Sly Stone i njegova skupina „Sly And The Family Stone“, osobito nakon njihova trijumfalna nastupa na legendarnom festivalu Woodstock, kolovoza 1969. godine.
Miles koristi wah-pedalu, distorziju, uvodi u svoju skupinu čak četiri klavijaturista (Herbie Hancock, Keith Jarrett, Chick Corea i Joe Zawinull), od kojih jedan koristi isključivo sintetizatore (Zawinull), Miles okreće leđa auditoriju, oblači se, istina, ukusnije no Elton John, ali poput istinske, rock, ne, prije bih kazao – glamour pop-zvijezde. Miles potom snima dva kamena temeljca fusijske glazbe, zadivljujuće introspektivni „In A Silent Way“ (na komu briljira ranije spomenuti gitarist John MCLAUGHLIN), te apsolutno zadivljujući „Bitches Brew“, koji je postavio neke sasma nove standarde i bio i ostao kamenom međašom cijela fuzijska pravca…
Na oba spomenuta albuma ne mogu a da ne spomenem iznimni, ako ne i krucijalni doprinos pokojnog bunjara, Anthony-Tony Williamsa, kasnijeg lidera sopstvena jazz-rock trija „Lifetime“.
Nastavlja se