Neonacisti u autobusu

Hrvatska ovo još nikada nije doživjela, Hrvatska ovo još nikada nije osjetila, cijeli svijet nešto ovako nikada nije vidio, više od pola milijuna Hrvata dočekuje naše momke, naše Vatrene, koji se u otvorenom autobusu već satima voze od zagrebačke zračne luke prema Trgu bana Jelačića gdje ih čeka mnoštvo u deliriju, osmijesi oduševljenja su na svim licima, neizmjerna sreća je u grudima, pjesma je na usnama, zastave se ponosno vijore zrakom, čini se kao da će razgaljena masa progutati taj autobus, da će ga obujmiti i primiti u veliko hrvatsko srce, srce iz kojega nikada neće izaći, a i neonacist je u autobusu, naši momci su to zaslužili, naši heroji, naši vitezovi, naši giganti, cijelom svijetu su pokazali kako se bori i gine za domovinu, kako se brane najdraže boje, kako se ostavlja srce na terenu, koliko su samo znoja prolili za ove trenutke, koliko su samo udaraca primili, pogledajte s kakvom strašću uzvraćaju ushićenim navijačima, oni su sada jedno, oni su sada kompaktno tijelo koje diše zajedno, to je ta lekcija koju od naših nogometnih velikana moramo naučiti i nikad je ne zaboraviti, važnija od osvojenog zlata ili srebra, to zajedništvo, to jedinstvo, to zajedništvo, to jedinstvo, to zajedništvo, to jedinstvo, a i neonacist je u autobusu, uživajte u ovim neponovljivim momentima, dragi čitatelji, jer ovo su trenuci za povijest, ovo je za vječno pamćenje, budućim generacijama ostat će zlatnim slovima upisan zavjet, ostat će bajka za koju smo mislili da ju je nemoguće ostvariti, ali ovi zlatni dečki, ovi divovi su nam pokazali da je sve moguće, da ništa nije neostvarivo kada hrabro hrvatsko srce tuče u zajedničkom ritmu i stremi ka zajedničkom cilju, sada je samo potrebno sačuvati svu ovu pozitivnu energiju, pretvoriti ovaj veličanstveni trijumf u nacionalni kapital, ne dopustiti da se silna snaga koja bukti iz ovog autobusa i mase što ga okružuje rasplini i nestane u zraku, a i neonacist je u autobusu, nemoguće je riječima opisati ovu atmosferu, dragi čitatelji, ne može se riječima dočarati sreća koju su nam priredili ovi mladići, naš Luka i naš Mandžo, naš Suba i naš Raketa, a iznad svih čovjek koji je svojom poniznošću i mudrošću doveo do ostvarenja sna, do toga da se jedna mala nacija popne na svjetski tron, to je naš Zlatko, ime mu je slatko, oni su doveli do toga da Hrvatska i Hrvati više nisu na periferiji svijeta, zahvaljujući njima mi Hrvati više nismo mala nacija, mi smo velika nacija, nacija koja je sposobna za najveće podvige, nacija koju svi cijene, nacija koju svi respektiraju, jako nam se diže kurac, kurac nam se diže neo-pisi-vooo, a i neonacist je u autobusu, zamislite samo kolike su oči svijeta danas uprte u Hrvatsku, kolike nam veće i brojnije nacije danas zavide na našim postignućima i našem oduševljenju, zamislite kakva je to reklama za naš turizam, za naše gospodarstvo, za našu budućnost, ne smijemo uludo potrošiti taj ogromni kredit, to što smo se danas svi obukli u prepoznatljive hrvatske kockice mora biti kolektivno obećanje da nećemo prokockati snagu koji su nam ovi veličanstveni momci ulili, da će cijela zemlja usvojiti pozitivan stav što ga emitira ovaj autobus, to zajedništvo, to jedinstvo, to zajedništvo, to jedinstvo, to zajedništvo, to jedinstvo, to zajedništvo, to jedinstvo, a i neonacist je u autobusu, jer ovo čemu svjedočimo ravno je čudu, dragi čitatelji, kada reprezentacija iz države s oko četiri milijuna stanovnika osvoji drugo mjesto na najvažnijem natjecanju najmasovnijeg svjetskog sporta, onda se može reći da je to veliki podvig, ali kada skupina od dvadesetak ljudi u samo 27 dana uspije promijeniti jednu naciju, onda je to čudo i ništa drugo osim čuda, o nama sada ovisi hoće li to čudo zaživjeti dugoročno, hoćemo li usvojiti sve one pouke što nam ih Vatreni nesebično nude, hoćemo li slijediti njihovo domoljublje i upornost, njihovu poniznost i požrtvovnost, njihovu vjeru i pobjednički mentalitet, hoćemo li se ukrcati u taj autobus, a i neonacist je u autobusu, ništa te neustrašive mladiće nije moglo zaustaviti, ni moćni protivnici ni nepravedni sudac Pitana, osvojili su srebro ali ono sjaji zlatnim sjajem, sjetimo se samo kakav su trnoviti put prošli po dalekim ruskim pustopoljinama, kolika su iskušenja savladali, kakve su sve muke podnijeli u sibirskim logorima, od Nižnjeg Novgoroda do Kolime, ali uspjeli su i stvorili su je, stvorili su pobjedničku Hrvatsku, Hrvatsku kojoj se divi cijeli svijet, mi Hrvati smo danas ponosan pobjednički narod, narod koji ne bježi od najvećih izazova, narod koji bez straha može svima pogledati u oči, jako nam je dignut kurac, kurac nam je dignut neo-pisi-vooo, a i neonacist je u autobusu, vjerujem, dragi čitatelji, da ste se i vi naježili od ovih veličanstvenih prizora, ovo je fantastičan, spektakularan, dosad neviđen doček, ovoliko sretnih lica, ovoliko zastava, ovoliko suza radosnica nije viđeno još otkad su se naši ratni heroji vratili na Trg bana Jelačića iz oslobođene Krajine, nakon što su slavodobitno protjerali dvjesto tisuća uljeza, pa onda u doigravanju i smaknuli nekih sedam stotina staraca, oteli protivniku znatnu količinu bijele tehnike, ali statistika Vatrenih pokazuje još bolje rezultate, pretrčali su više kilometara od svih drugih reprezentacija, imali su više uspješnih dodavanja, iscijedili su više znoja, dali su više duše, i zato su danas ovdje s nama, zato smo mi s njima, a i neonacist je autobusu, podignimo visoko ruke, dragi čitatelji, i pozdravimo iz sveg glasa naše junake, danas skupa s njima pišemo povijest, čitav se hrvatski narod ovdje slio, jedina riječ koja nas može izbrojati je neu-broji-vooo, ništa više neće biti isto, ovo je jedna drugačija Hrvatska, Hrvatska koja je svjesna svojih snaga i mogućnosti, Hrvatska koja pršti od samopoštovanja, ovo je skup nade, zanos koji obavezuje, danas smo svi dio Hrvatske kakva ona treba da bude, to zajedništvo, to jedinstvo, to zajedništvo, to jedinstvo, to zajedništvo, to jedinstvo, to zajedništvo, to jedinstvo, to zajedništvo, to jedinstvo, a i neonacist je u autobusu, eksplozija narodnog oduševljenja sada će valjda utišati i najokorjelije skeptike, nećemo u ovom slavljeničkom deliriju niti čuti njihovu protuhrvatsku zajedljivost i ohola mudrijašenja, i ne trebamo, kao što kaže narodna pjesma, Neka pati kome smeta, Hrvatska je prvak svijeta, makar smo ustvari drugi na svijetu, srebro za nas ima zlatnu boju, lijepo je primijetio književnik Ante Tomić u sutrašnjoj kolumni da je Hrvatska nešto mnogo veće od Mamića i Šukera, da su jedini koje je hrvatska reprezentacija živcirala bili Aleksandar Vučić i autori Hajdukovih saopćenja, to je ta pozitivna energija, dragi čitatelji, i hrvatski su pisci osokoljeni blistavim podvigom hrvatskih reprezentativaca, neka živi literarno-sportska sloga, neka živi naša nacionalna književnost, a i neonacist je u autobusu, Vatreni su nam pokazali da je ono što nas povezuje nemjerljivo snažnije od onoga što nas dijeli, poručili su nam da bez povezanosti i upućenosti jednih na druge nema uspjeha, nema rezultata, nema medalje, a povezuje nas jedina i vječna Hrvatska, Hrvatska iznad svih, kao što reče naš zlatni Zlatko, stoga neka oni koji bi nas dijelili trunu u svojoj nemoćnoj zluradosti, ova četa nogometnih gorostasa poučila nas je kako treba ljubiti svoju zemlju, kako se za nju žrtvovati, kako treba istim plućima disati, istim srcem kucati, za istom loptom trčati, istom glavom mahati, istom zastavom misliti, a za koju je vražju mater i neonacist u autobusu, to se ne smije pitati.

(Napomena: izuzev onoga što je istaknuto kurzivom i još desetak riječi, poput „kurac“, „Kolima“ i sl., sve u ovome tekstu je preuzeto iz drugih hrvatskih medija. Autor im je zahvalan.)