Nepodnošljiva lakoća hrvatskog (anti)fašizma

Iako u Banskim dvorima boravi od 2016, Plenković se tek nakon svršetka svih brojnih izbornih kampanja, dakle sada kad mu predstoji relativno mirno trogodišnje razdoblje vladanja udostojio ukazati i na jednoj antifašističkoj manifestaciji što je možda i uistinu najava kako je konačno spreman početi mijenjati odnos prema antifašističkom naslijeđu i suočiti se s dosad izrazito prevladavajućim revizionističkim pokušajima prekrajanja novodobne hrvatske prošlosti.

Osobno, po tom pitanju nisam optimist, ali mora se priznati: svi dosadašnji HDZ premijeri, uključujući i donedavnu predsjednicu države Kolindu Grabar Kitarović, bježali su od Brezovice kao vrag od tamjana jasno time stavljajući do znanja kako im taj blagdan ništa ne znači.

Rado bi ga likvidirali, ali više od toga se ipak nisu usudili (u)činiti, jer 22. lipanj kao Dan hrvatskog antifašizma utemeljio je Franjo Tuđman, uostalom i sam bivši partizan, pa je nemoguće stalno se pozivati na njegovo djelo, a istodobno ga selektivno primjenjivati i time izravno (na)štetiti imageu i autoritetu utemeljitelja HDZ kao antifašističkog borca, aktivnog sudionika otpora prema nacifašizmu, ali i ikoni nacionalnog preporoda.

Tuđman je stari, socijalistički Dan ustanka naroda Hrvatske izbacio iz kalendara hrvatskih državnih blagdana budući je bio podignut u Srbu (27. srpnja 1941) i po njemu je nosio izrazito velikosrpski pečat.

Stoga ga je zamijenio obilježavanjem formiranja odreda u Brezovici u kojoj se okupilo 77 boraca (svi odreda Hrvati izuzev trojice Srba) i tim je činom po njegovom mišljenju antifašistički ustanak bio primjereno kroatiziran, a ujedno se Srbima u RH i izvan nje jasno i na simboličkoj razini poručilo: „Hrvati su se prvi, prije drugih (u Srbiji se Dan ustanka obilježava 7. srpnja), digli u obranu domovine.“

Dakle, i nakon Tuđanove smrti Dan antifašističke borbe u HDZ su morali tolerirati, iako im je to očevidno svih ovih godina bila kost u grlu koju bi najradije ispljunili, ali iz kalkulantsko-pragmatičnih razloga to se nisu usudili učiniti.

Ali, nitko im nije branio da taj blagdan ignoriraju i da po njemu do mile volje pljuju.

Naravno, u inozemstvu su se hvalili hvatskim antifašizmom svjesni da im on koristi, jer promovira europske vrijednosti, ali što su ga vani više hvalili, to su ga unutar Hrvatske više ignorirali, falsificirali i revidirali, pokušavajući ga prilagoditi vlastitim nacionalističkim projektima i srereotipima.

Plenković je svojim istupom u Brezovici učinio iskorak koji sigurno nije, niti će u širem članstvu HDZ i u njegovom biračkom tijelu biti pozdravljen, ali premijer dobro zna kako u naredne tri godine mora učiniti i neke koncesije prema tzv. lijevom centru, ne stoga što mu je nešto posebno simpatičan, već kako bi (o)jačao svoje pozicije, jer samo takav hodogram omogoćava mu spriječavanje jačanja desnila unutar vlastite stranke i glasačkog tijela i onemogućava približavanje dijela hadezeovaca Škorinim suverenistima koji će ga upravo po toj liniji mlakog nacionalizma pokuš(ava)ti oslabiti, otimati mu glasače i time pokušati doprinijeti njegovom što bržem padu.

Plenković to zna i tomu se mora suprotstaviti; njegove ambicije okrenute su prema Europi i ukoliko nakon tri godine mandata želi u okvirima EU zauzeti visoku poziciju, mora ga bezprijekorno odraditi do kraja i sa što manje trzavica.

Bezkrupulozan kakav inače i jest, on je spreman za vlasatitu karijeru učiniti ama baš sve i na tom putu neće birati sredstva.

Antifašizam, jednako kao i toleriranje ustaškog pozdrava Za dom spremni samo su etape na tom putu; Plenković je čovjek bez ideologije, ali sa ogromnim političkim erosom koji u svojim rukama želi koncentrirati što je više moguće (o)vlasti, moći i časti. Hrvatska mu postaje premala.

Na skupu u Brezovici, Plenkovićev govor se može sažeti u rečenicu „kako je došlo vrijeme (zašto sada, a ne ranije?) da bolje vrednujemo doprinos hrvatskog antifašizma otporu nacizmu“, ali i kako „pravo na obranu pobjednicima ne daje pravo na počinjenje zločina“, referirajuće se time na sagledavanje cjelokupnog hrvatskog partizanskog pokreta kroz prizmu Bleiburga, što je nedopustivo pojednostavljenje antifašizma kao takvog u cjelini, a što redovito čine desni revizionisti.

Zapravo, Plenković je samo na pristojniji način ponovio stare teze nacionalističke desnice kako je partizanski pokret odveo Hrvatsku u Jugoslaviju i komunizam, a koji su negacija „svega iskonski hrvatskog“.

Naime, od Tuđmanovog govora na skupu HDZ u Lisinskom 1990. na djelu je radikana etnoideološka revizija hrvatske povijesti; to je priča kako NDH i ustaše u borbi za Hrvatsku državu jesu (po)činile zločine, ali to su ipak bile samo „greške u koracima naših dečkiju“ na putu (p)ostvarenja stoljetnog hrvatskog sna o vlastitoj državi, dok su komunisti činili zločine iz ideoloških razloga i stoga je neophodno nacifašizam izjednačiti s komunizmom.

Za razliku od komunista, ustaše su bili nositelji hrvatske ideje koju su komunisti sustavno nastojali onemogućiti i uništiti.

Naravno, ovo su nedopustivi falsifikati, ali oni se već godinama sustavno ponavljanju.

Povjesničar Hrvoje Klasić potpuno je u pravu kad poručuje kako se Hrvatska ne treba sramiti svog antifašizma, upravo suprotno, ali se naš antifašizam u mnogo čemu treba sramiti ovakve Hrvatske.

Plenković je u Brezovici omekšao retoriku sa jasnom nakanom: reducirati antifašizam na usko hrvatske odrednice, iako je povijesna istina zapravo posvema nešto drugo, tj. dobro se zna kako je hrvatski antifašizam bio izrazito višenacionalno obojen, tako da se uloga srpskog naroda u dizanju ustanka u Hrvatskoj ničim ne da izbrisati.

Međutim, Plenkoviću je ta laž potrebna kako ne bi isuviše (na)ljutio vlastitu desnicu, ali i kako bi se u građanskom centru licemjerno predstavio kao promotor novog HDZ s ljudskim licem.

Međutim, to je samo maska iza koje ništa stvarno ne stoji; ustaški pozdrav Za dom spremni (p)ostao je simbol hrvatske desnice, u Zagrebu je skinuta ploča s imenom trga Maršala Tita, a Kolinda Grabar Kitarović je Titovu bistu izbacila s Pantovčaka…

Iako je u Brezovici Milanović (po)hvalio herojstvo partizana i istakao kako su Hrvati antifašističkom borbom stali na stranu pobjednika, ali i istine i dobra, nije se udostojio u svom govoru spomenuti i ime Josipa Broza Tita, vođe cijele antifašističke borbe u bivšoj Jugoslaviji.

Jednako tako, ostaje upitno: kako se netko može smatrati antifašistom, a istodobno Branimiru Glavašu koji se izazivački i javno slika ispod portreta Ante Pavelića, optuženom za ratne zločine, vratiti generalska odličja?

Kakvi su to dvostruki standardi, ali na žalost, nisu od jučer; sjetimo se kako se prigodom braniteljskih prosvjeda, tadašnji premijer Milanović pokušavao umiliti dijelu nacionalističke desnice, šapčući im povjerljivo na uho (a oni to tajno usnimili) kako mu se zapravo fućka za pozdrav Za dom spremni, što si niti jedan pristojan čovjek koji drži do sebe, makar bio i političar ne može dozvoliti.

Dakle, danas je u RH na djelu općedruštvena hipokrizija kada govorimo o Danu antifašističke borbe (uostalom kao i o međunarodnom Danu pobjede nad fašizmom), kao da se želi zaboraviti ili barem u posvema drugom svjetlu prikazati naša antifašistička borba koju su predvodili komunisti i koja nije imala samo nacionalnooslobodilačke, već i revolucionarne konotacije i svako nasilno reduciranje te borbe u puko nacionalne okvire silovanje je istine, povijesti i notorna je laž.

Ali, na žalost, to je postalo opće mjesto naše službene interpretacije prošlosti i umjesto da Hrvati pozitivno vrednuju svoju uistinu veliku antifašističku baštinu kao sastavni i važan dio pobjedničke antifašističke koalicije, ona se nepodnošljivom lakoćom marginalizira, falsificira i demonizira, samo kako bi se opravdalo ono što se ničim ne da, niti može opravdati: nije moguće umanjivanjem značaja antifašističke borbe staviti znak jednakosti između nacizma i komunizma, niti sotoniziranjem socijalističke Jugoslavije rehabilitirati NDH, odnosno bezočnim nasiljem pretvoriti nacistički i rasistički u nacionalnooslobodilački pokret.

Antifašizam nije negacije svega hrvatskoga i(li) borba protiv svega hrvatskoga, već upravo suprotno, najveća slobodarska afirmacija hrvatskog naroda u njegovoj tisućljetnoj povijesti.

Oni koji to ne vide, koji to ne žele vidjeti, ma koliko se zaklinjali da ljube svoj narod, čine mu najveću, nepopravljivu štetu, tim više jer je hrvatski antifašizam jedna od rijetkih autentičnih civilizacijskih tekovina koju su Hrvati uistinu sami svojom borbom (p)ostvarili.