Nepodnošljiva lakoća (ne)kulture laži

… hrvatskoj je politici i diplomaciji, uostalom kao i svekolikoj kulturnoj i znanstvenoj javnosti trebalo gotovo mjesec dana da se probudi iz božićnog i novogodišnjeg dremeža, kako bi reagirala, po riječima ministrice kulture u vladi RH Nine Obuljen Koržinek na „skandalozno svojatanje hrvatske književne i kulturne baštine“.

Nakon toga su zaredale koliko razumljive, toliko i neumjereno (pre)naglašene reakcije premijera Plenkovića i predsjednika države Milanovića, kao i čelnih ličnosti vodećih hrvatskih kulturnih/znanstvenih institucija, kao da sudjeluju na javno raspisanom konkursu za najdomoljubniju izjavu godine, pri čemu su opravdanu kritiku velikosrpskog posezanja za tuđom kulturnom baštinom skretali ka neopravdanom širenju kolektivne antisrpske histerije.

POVIJESNE (S)VEZE: A, time se iz fokusa (iz)gubio sukus i bit problema; kao i uvijek u sličnim (ne)prilikama ponavlja se teza velikog mađarskog mislioca Istvana Biboa o „bijedi malih srednjo i istočnoeuropskih naroda“, odnosno i o našem, hrvatsko-srpskom „na(r)cizmu malih razlika“, kojem je važnije kako proširiti, a ne primiriti sukobe i nesporazume.

Dodatno čudi toliko zgražavanje u RH nad spomenutim zakonom, kao da se ne radi o staroj, već dobro poznatoj priči u kojoj nacionalistički dio srpske političke i akademske elite agresivno poseže za onim u čemu srpska kultura nikad nije izravno participirala, pa joj po identitetskoj osnovi nikako i ne pripada; naravno, izuzev kao zajedničko civilizacijsko dobro, jer sve duhovne i humanističke vrijednosti opća su svojina svih naroda.

U tom smislu i hrvatska i srpska kultura podjednako participiraju sa najvišim svjetskim standardima, same se međusobno prožimaju, pa i više od toga s ogledom na bliskost jezika i povjesne (s)veze; primjerice za Miroslava Krležu i Miloša Crnjanskog… svi znamo kamo i kome pripadaju (iako je veliko pitanje koliko je to relevantno za samu neupitnu vrijednost njihova književna pisma), ali to ih ne čini nacionalno licenciranim piscima, već prije svega velikanima duha čijim se djelom napajaju svi kojima je do literature i umjetnosti istinski stalo.

Dakako, njihov nacionalni predznak nije nevažan (niti je presudan), oni ga svojim stvaralaštvom bitno nadilaze ili barem nadograđuju; problem bi nastao, kad bi ih nacionalistička politika i ideologija, kao u slučaju dubrovačke književnosti, željela upregnuti u nacionalističku tranzicija, s jasnom intencijom jačanja velikosrpskih, odnosno, velikohrvatskih pretenzija.

U konkretnom slučaju Hrvatima se želi oduzeti ili barem osporiti njihovo osvjedočeno pravo da dubrovačku kulturnu baštinu smatraju bitnom sastavnicom vlastitog, nacionalnog identiteta, što naravno u složenim, opterećenim hrvatsko-srpskim odnosima izaziva, čak provocira nove, uvijek opasne tenzije, koje dodatno eskaliraju što ih se više, „talentirano hrani“ sveprisutnom kulturom laži.

PO(R)UKE IZ NEDAVNE PROŠLOSTI: Iz Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti poručili su kako pripremaju preporuke s popisom najvažnijih teza/tema u zaštiti hrvatskih nacionalnih interesa na kojima Vlada RH mora inzistirati u pregovorima EU sa Srbijom, pa ako treba i onemogućiti njen prijem u članstvo ove organizacije, sve dok Beograd ne odustane od svoje imperijalne kulturne politike, kojom zapravo nevješto prikriva teritorijalne apetite.

A, između ostalog tu spadaju i pitanja srpskog svojatanja dubrovačke književnosti, kao i zaštite hrvatskog jezika, jer stav je Instituta za srpski jezik, kako hrvatski nije jedan od južnoslavenskih jezika, već je u stvari, po uzoru na Vuka Stefanovića Karadžića (sve je štokavce držao Srbima), samo jedan od naziva za srpski jezik.

Matica Hrvatska je podsjetila kako su u sklopu edicije Deset vekova srpske književnosti (Matica Srpska) tiskana i djela Marina Držića i Ivana Gundulića, a istodobno se prstom upire i na „istraživačke doprinose“ prof. dr Zlate Bojović (članica SANU) koja već godinama u svojim radovima i knjigam na kontroverznim efemerijama dokazuje dvojnu, hrvatsko-srpsku pripadnost starih dubrovačkih pisaca, što se u Hrvatskoj tretira više od pukog kulturnog ekspanzionizma, budući se kulturna politika u tom kontekstu, ne bez razloga, smatra ideološkom pripremom i prethodnicom u novom pokušaju osmišljavanja (ideja tzv. srpskog sveta) starih pretenzija za hrvatskim teritorijem.

U Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje upozorili su na lingvistčki apsurd kojim se govor Hrvata-Bunjevaca u Vojvodini definira kao zaseban bunjevački govor i izdvaja iz hrvatskog korpusa, a sve sa jasnim ciljem njegova nasilna cijepanja i stvaranja nekakve nezavisne, čak zasebne, ali u biti nepostojeće bunjevačke nacije.

Nikome se ne treba, niti može osporaviti pravo da se osjeća i izjašnjava kako želi, ali ovdje se govori o nepostajanju jasnih, znanstvenih premisa za utemeljenje nove etničke zajednice.

A, iza svega nedvojbeno stoji srpska država, aktualna Vučićeva vlast i takvoj se agresivnoj, populističkoj politici mora stati na put, dakako ne istom mjerom kontrapopulizma, još manje ucjenama i(li) stopiranjem pristupnog procesa Srbije u EU, već kritičkim argumentima, jer kad se i ako se i kultura ugura u nacionalne ideologije, onda umjesto da kultura bude dio rješenja, ona sama postaje dio problema koji dodatno usložnjava i eskalira u regionalni šovinizam, a upravo to danas opet imamo na djelu.

Lingvističkim, povijesno- književno-teorijskom i sličnim inim, a ne politikantskim akcijama treba intervenirati u oblasti kulture i umjetnosti; to nikad nije lako i jednostavno, ali drugog puta nema, samo se tako dugoročno i djelotvorno mijenjaju stvari.

Kao da smo zaboravili tragične po(r)uke iz nedavne prošlosti, kako je sve počelo i čime je rezultiralo; kaotičnim i krvavim rasapom i raspadom bivše zajedničke države.

„SRPSKI“ DUBROVNIK: Dubrovčani su imali visoko razvijenu svijest o vlastitoj posebnosti, ali unutar zapadnog kulturnog korpusa i rimokatoličke vjere koju ispovijedaju, što je nemoguće prispodobiti tvrdom velikosrpskom projektu, danas preimenovanog u soft varijantu tzv. srpskog sveta, u kojem se, još od 19. stoljeća čvrsto inzistira na tezi „kako Srbin može biti samo pravoslavne vjere“.

Dakako, sirenskom zovu pogubne identifikacije vjere i nacije ne odoljevaju ni u Hrvatskoj, dapače; ali u ovom konkretnom slučaju razne priče o „srpskom Dubrovniku“ same sebe potiru, pri čemu treba imati na umu činjenicu kako je dubrovačka, uostalom kao i sva renesansna književnost nasta(ja)la prije formiranja nacija kako ih danas poimamo.

Međutim, pravo je pitanje zašto (i) Vučićeva Srbija poseže za nečim što joj ne pripada? Odgovor se nameće sam po sebi: i na povjesno-kulturološkom planu treba (o)jačati političku ideju srpskog sveta, budući srpsko nacionalno pitanje, uključujući i ostala identitetska pitanja (Kosovo, Crna Gora, Republika Srpska) još uvijek nije (raz)riješeno.

Ovo posezanje za tuđim, posebice nakon što je dobilo i službenu formu ni malo nije naivno. Istina, gradonačelnik Dubrovnika Mato Franković tomu ne pridaje značaj, smatra kako sve to treba ignorirati (možda je stvarno u pravu), jer ovom neumjesnom komedijom Srbi sami sebe blamiraju, ali ma koliko god se to činilo komičnim, znanstvenim oblikovanjem teza o „srpskom Dubrovniku“, kao i donošenjem Zakona o kulturnom nasleđu, ideja srpskog sveta bjelodano se razotkriva kao restauracija (ne)poražene velikosrpske ideologije.

A, što se pri tomu, opet, po tko zna koji puta falsificira povijest i iskrivljuju činjenice, koga briga za to; tko mari za riječi velikana srpske književne kritike Jovana Skerlića (Istorija srpske književnosti iz 1914), kako je dubrovačka književnost bila od velikog značaja i utjecaja na formiranje hrvatske književnosti, a da Srbi za tu književnost gotovo nisu ni znali.

Danas, u tom duhu slična upozorenja o velikosrpskoj agendi iskazuje Svetislav Basara, što naravno izaziva veliko nezadovoljstvo beogradske čaršije, dok se u Hrvatskoj, na sve što dolazi „s Istoka“ gleda s prezirom i zazorom, jer „boj se Danajaca kada i darove nose“.

A ono malo pametnih i tolerantnih ljudi na obje strane bande na žalost neće, niti može ispraviti svu silu desetljećima (na)toleženih „krivih Drina“ i zato, ako Srbe, naglašavam Vučićeve Srbije, veseli da dubrovačku književnost smatraju svojom, neka to i na dalje čine, pred kulturnim svijetom samo će ispadati (tragi)komični, uostalom ni prvi, ni zadnji put. Hrvatskoj književnosti to neće (na)štetiti, niti će srpska književnost time nešto dobiti, ali važno je upozoriti na sve ove igre bez granica, koje uvijek kad (za)počinju čine se naivnim i bezopasnim, ali kad se otmu kontroli, e onda je obično već kasno reagirati.