Nepodnošljiva neodgovornost vladanja

… može konkurirati liku i djelu predsjednika Srbije, Aleksandru Vučiću, koji je pod tutorstvom svog političkog učitelja i ratnog zločinca Vojislava Šešelja razvio zloćudni populistički talent do maksimuma, nadvisivši bivšeg mentora u svemu čemu ga je godinama podučavao.

Demagogija, agresivnost, bezočno izvrtanje činjenica, laž, manipulacije, licemjerje i bljutava patetika dovedena do karikaturalnosti, te posvemašnje ignoriranje elementarnih moralnih normi, kao i odsustvo svake odgovornosti i stida za izgovorenu riječ, samo su dio raskošnog arsenala kojim se Vučić tako bezobzirno diči i razbacuje.

Maestralno svladavši makijavelističku tehnologiju vladanja, kontrolom pinkoidnih televizija i posredovanjem poslušnih, tabloidiziranih medija, koje je pretvorio u ancillu svoje politike, ovaj bestidni sijač opasnih iluzija pokazao je i dokazao kako je spreman žrtvovati sve i svakog samo kako bi zadržao moć u svojim rukama i tako, ne pitajući za cijenu, naprednjacima, stranci kojom diktatorski upravlja, a razni, besprizorni tipovi a la Vulin, Stefanović ili Mali, bespogovorno izvršavaju sve njegove zamisli, osigurao dugoročni o(p)stanak na vlasti, ujedno kriminalizirajući i time do kraja marginalizirajući i onako slabu i razjedinjenu oporbu.

Bez ogleda na sve silne koruptivno-kriminalne afere, u pravilu u režiji HDZ, koje gotovo svakodnevno potresaju Hrvatsku, naravno praćene histeričnim nacionalizmom, raznim ustašlucima, otvorenim klerofašizmom i sramotnom (ne)prikrivenom antisrpskom retorikom vladajućih elita, bio sam uvjeren kako se lik sličan Vučiću u RH ipak i usprkos svemu ne može pojaviti.

Ali, djelatna politička praksa aktualnog hrvatskog premijera i šefa HDZ, Andreja Plenkovića zorno me je demantirala i pokazala koliko sam (po)griješio.

Najbolji dokaz navedenog sve su agresivniji i bezobzirniji Plenkovićevi pokušaji zauzdavanja medija; nedavno je u pozi samozvanog glavnog urednika svim vodećim TV postajama s nacionalnom frekvencijom u RH, s posebnim pikom netrpeljivosti prema televiziji N1 (slično Vučiću), poručio što očekuje od njihovih novinari, tj. kako da izvještavaju i komentiraju bolne i aktualne teme i probleme (potresi u Zagrebu i Baniji, pandemija, te brojne afere), a što samo potvrđuje da premijer i njegova Vlada ne vladaju i da se ne znaju nositi sa situacijom.

Na pitanje novinara N1 zašto se na sastancima tzv. vladinog, znanstvenog savjeta(u okviru Stožera civilne zaštite u borbi protiv kovida 19) ne vode zapisnici iz kojih bi se onda mogli iščitati eventualni sukobi interesa pojedinih članova (pogodovanje vlastitim poduzećima ili institutima) o kojima se u medijima počelo govoriti, Plenković je nervozno reagirao, odgovorivši kako je to njegova odluka, ali ujedno je prijeteći optužio spomenutog novinara (Hrvoja Krešića) da se ponaša kao odvjetnik oporbe i šefa SDP, Peđe Grbina, odnosno da vodeći hrvatski mediji sustavno harangiraju protiv HDZ, te da bi trebalo zabraniti pristup eteru svima koji šire i govore nebuloze u vezi cijepiva i pandemije.

Ali, još uvijek javnosti nije objasnio zašto je kupovina medicinske opreme u jeku pandemije (a to traje do danas) išla mimo Zakona o javnim nabavkama, zašto se drži tajnom, čime se opravdano budi sumnja kako se opet, ispod žita pogodovalo nekima partijskim miljenicima i privatnim interesima.

Također, svako propitivanje rada Vlade, Stožera, hadezeovske partijske svite, kao i premijera osobno, posebice iniciranja neophodne istrage u svezi kriminalne obnove ratom porušenih kuća na Baniji, koje nisu, a morale su izdržati jačinu nedavnog potresa, Plenković doživljava kao antihrvatsku urotu protiv države i vladajuće stranke, izjednačavajući tako sve češće i više interese RH sa strankom kojoj se nalazi na čelu, ne dovodeći uopće pri tomu u pitanje apsurdnost takve neprimjerene i autokratske identifikacije.

Neugodna novinarska pitanja i kritčke napise o brojnim propustima, ali i koruptivnosti ministara u njegovoj Vladi; kao i o neorganiziranosti, neefikasnosti i kašnjenju Stožera da pravodobno reagira i donese adekvatne mjere u zaštiti od pandemije, ili za interventnu pomoć ljudima koji su u potresu ostali bez doma, odnosno za sanaciju na tom području nastalih šteta, Plenković je okarakterizirao demontiranjem države i povjerenja u njene funkcije.

Ne tako davno uspostavljen i na sva usta hvaljen sustav Domovinske sigurnosti (u mandatu bivšeg ministra obrane, generala Krstičevića), posvema je krahirao, pokazao se lošim i nedjelotvornim, ali o tomu Plenković ne dozvoljava nikome ni riječ kritike prozboriti.

A, ne vidi kako je upravo on sam, maloumno demonizirajući i inače slabu oporbu, kao i ono još malo preostalih slobodnih medija, demontira državu i društvo svojim bahatim i arogantnim istupima.

Ni malo mu ne smeta što je javni servis (HRT) u potpunosti stavio u svoju službu, da njime rukovode HDZ odani kadrovi, aparatčici koji svaki neposluh vlastitih novinara, čiji je krimen samo u tomu što ne žele sivilo u izvještavanju, sankcioniraju otkazom.

HRT je sudu tužio i veći broj neovisnih novinara zbog neprimjerenih i klevetničkih napisa, ali i cijeli HND (Hrvatsko novinarsko društvo) kao cehovsku udrugu, što je valjda jedinstven slučaj u povijesti novinarstva.

Nedavno se Plenković, tipično vučićevskom manirom, pohvalio kako ima toliko istančane radare i filtere da mu je u tri sekunde jasno tko ima kakvu agendu i tko mu spina nekakav projekt iza leđa.

Interesantno, ali nikako da svojim radarima prepozna ogromne razmjere korupcije, kriminala i niza ostalih silnih nemoralnih i protuzakonitih radnji u vlastitoj stranci.

Pa i kako bi, kada ih upravo no svojom politikom štiti i podstiče; HDZ iznova sve više podsjeća na onaj iz Sanaderova vremena, dakle lopovsku družinu, a ne političku stranku i to pokazuje i dokazuje iz dana u dan.

Afere se nižu kao na traci.

Saborski zastupnik i gradonačelnik Požege, Dario Puljašić i njegov zamjenik Mario Pilon, dakako hadezeovci, sudionici su nove afere: snimka razgovora bjelodano svjedoči o pritisku i ucjenama direktora tamošnjeg komunalnog poduzeća (koji je i snimio razgovor) da poslove energetske obnove zgrada (iz fondova EU) mimo natječaja dodijeli partijskim podobnicima, čime bi svi u ovom opskurnom, lopovskom lancu zaradili masne profite.

Ali, to u RH nije nikakav incident, izuzetak, već zastrašujuće dobro uhodani sustav, za koji Plenković dobro zna da postoji na svim razinama vlasti, ali ništa ne poduzima kako bi ga onemogućio.

Utoliko i snosi najveći dio krivnje za pogubno stanje u zemlji; iako je znao, kad je sastavljao liste za parlamentarne izbore da je Puljašić opterećen optužbama za financijske malverzacije, on ga je usprkos tomu kandidirao i tako mu osigurao ulazak u Sabor.

A, sada se bahato vadi nevještim lažima kako o tomu ništa nije znao, kako mu novinari smiještaju i sl. Već idućeg dana buknula je nova afera, opet su zločesti novinari otkrili cijelu lepezu nečasnih radnji, sukoba interesa, lažiranje podataka o imovini sisačko-moslavačkog župana, hadezeovca Žinića.

Na nedavnoj, virtualnoj sjednici Predsjedništva HDZ, Plenkovića su njegovi Vulini spremno i bezrezervno podžali u tvrdnjama kako su se mediji i oporba urotili protiv njegove vlade i HDZ.

Dubravka Šuica, potpredsjednica Europske komisije, zadužena za razvoj demokracije (sic!) urotu je uočila kod svih onih koji Baniju ne žele zvati Banovinom, terminom nastalim 1991. u jeku histeričnog, bjesomučnog pohrvaćenja svega bez ikakvog smisla i pameti, iako to nema nikakvog lingvističkog utemeljenja.

Vladimir Šeks je analitički zaključio kako se napadima na Plenkovića i HDZ zapravo želi promjeniti ishod nedavnih parlamentarnih izbora, a problematiziranje sramotno loše izvedene i pljačkaške obnove kuća na Baniji nakon 1995. tumači kao pokušaj kriminaliziranja lika i djela Franje Tuđmana.

Tvrdi, želi se stvoriti dojam da su HDZ, Tuđman i danas Plenković krivci za sve loše što se događa u Hrvatskoj.

Ali, zar i Tuđmanovi ikonobranitelji ne priznaju da su za njegova vakta pretvorba i privatizacija bili izvedene po mafijaškim uzusima; Sanader je stranku organizirao i vodio u duhu Cosa Nostre, a Plenković ponesen iluzijom kako HDZ može preobraziti u konzervativnu, demokršćansku stranku zapadnoeuropskog štiha, umjesto da je tamo povede, dopustio je da ga ona (od)vuče u suprotnom smijeru, pravcu kojem inklinira svih ovih tridesetak godina svog postojanja: u dobro ustrojenu nacionalističku družinu karijerista, pragmatičnih populista, pokvarenjaka svih fela i političkih uhljeba koji Domovinu ljube tim više što je bolje mogu opelješiti i nekažnjeno pokrasti; koji su Hrvatsku pretvorili u svoj nedodirljivi partijski leno unutar kojeg vode svoje interne borbe za prevlast i plijen i što je paradoksalno to im na izborima honorira dobar dio (većina koja glasuje) domicilnog elektorata.

Sličnu situaciju i ponašanje imamo i u Srbiji: biračko tijelo umjesto da kazni, ono na izborima nagrađuje Vučića i SNS za silne nepodopštine i laži kojima na dnevnoj bazi kontaminiraju javnost.

Naravno, to se u oba slučaja graniči s psihopatologijom, ali ujedno je i zoran pokazatelj većinskog stanja duha (ne)svijesti političke (ne)kulture, dakle blata u koje smo se ukopali i koje nam ne dopušta da se pokrenemo naprijed, već nas stalno vuče nazad, u glib prošlost u kojoj nitko nikada nije, niti može (pro)naći izglednu budućnost.

A, svima nama, posebice mladima, nasušno treba izgledna budućnost, ali dok dominira hajdučka logika u se, na se i poda se, o tomu možemo samo sanjati.

Pompozni Vučić, koji je isplazio ispod Šešeljevog četničkog šinjela i navukao primitivnu naprednjačku kvazieuropejsku odoru, i Plenković, koji diplomatske manire sve češće i više nadomješta balkanskim prostaklukom, umišljajući se valjda većim tuđmanistom i od samog Tuđmana, iako su hodili različitim političkim stazama pokazuju sve više koliko su međusobno slični; nismo valjda zaboravili: i HDZ i SNS dio su iste konzrevativne europske obitelji i tko zna kakva nam još (ne)ugodna iznenađenja spremaju u budućnosti.

Ali, nije zalud govorio stari, dobri Terencije: Nostri nosmet poenitet / sami smo si vlastita pokora.