Neprikosnoveni Harvard

Evropski, pa i njemački eksperti za obrazovanje izuzetno cijene „Shanghai ranking“ (Academic Ranking of World Universities), to jest listu najboljih 500 univerziteta u svijetu. Smatraju je veoma ozbiljnom i transparentnom univerzitetskom usporedbom, iako je ustanovljena tek 2003. godine. „Shanghai ranking“ stavlja pod lupu oko 2.000 univerziteta u svijetu, pa potom poduzima usporedbu 1.000 najboljih, da bi na kraju tog nezahvalnog posla samo njih 500 dospjelo na listu najboljih. Pri tom, znanstvenici Shanghai Jiao Tong University istražuju prije svega kako često sveučilišni radnici objavljuju u važnim stručnim časopisima i magazinima, kako su često i od koga, citirani, te koliko je dobitnika Nobelove nagrade izašlo sa određenog sveučilišta. Mjeri se i koliko je istraživački doprinos određenog sveučilišta s obzirom na njegovu veličinu.
Kao što se moglo i očekivati, najbolji je Harvard, ovo elitno američko sveučilište je po pravilu pobjednik svih sličnih usporedbi. Potom slijede Stanford i Berkeley, a tu su i MIT i Caltech. Čak 17 američkih univerziteta je među najboljih 20 na pomenutoj listi. U prvih 20 na svijetu su se uspjeli plasirati još samo dva britanska sveučilišta Cambridge i Oxford, te japanski Tokio University. Nijemci su, pak, morali biti zadovoljni što su se među prvih 100 našlo i šest njemačkih sveučilišta.
Inače, prema ovoj studiji, u internoj evropskoj usporedbi dominiraju britanski univerziteti. Sedam od 20 najboljih evropskih univerziteta se nalazi u Velikoj Britaniji, samo tri u Njemačkoj, a po dva u Francuskoj, Švedskoj, Švicarskoj i Nizozemskoj, te po jedan u Danskoj i Norveškoj. Gdje su dospjeli domaći univerziteti u zemljama nasljednicama bivše Jugoslavije nije lako odgovoriti.
Kako to rade Nijemci u oblasti visokog školstva ?
Bilo bi isuviše povodljivo i prigodničarski tvrditi da su ovogodišnje dvije Nobelove nagrade njemačkim znanstvenicima (za fiziku i kemiju) dale krila njemačkim političarima za poticanje znanstvenih istraživanja. Pa, ipak, jedno s drugim ima i te kako sveze. Nedavno je objavljeno da će njemačka vlada osigurati u ovoj legislaturnoj periodi (2005- 2009) dodatnih šest milijardi eura investicija u istraživanja i razvoj, kako bi SR Njemačka već 2010. godine dostigla tzv. lisabonski cilj, po kojem se obvezala da će tri procenta svojega bruto unutarnjeg društvenog proizvoda izdvojiti za istraživanje i razvoj. Ovaj novac treba, pak, da osigura daljnji visokotehnološki razvitak i zapažen inovacioni položaj Njemačke u oštroj svjetskoj konkurenciji.
Da bi se takav položaj imao i ubuduće u SR Njemačkoj je raspisan natječaj za izbor takozvanih vrhunskih ili elitnih univerziteta, čiji su pobjednici bila dva, već pomenuta sveučilišta iz Minhena (Ludwig-Maximilians-Universität i Technische Universität), te Universität Karlsruhe, sva tri sa juga zemlje, dva iz Bavarske i jedan iz Baden – Wiettemberga, a obje su pokrajine poznate po izvanrednoj privrednoj snazi i po sprezi njihovih sveučilišta s znanstvenim institutima i privredom. Oni su tada dobili injekciju od dodatnih 21 milijun eura za njihove takozvane koncepte budućnosti.
Ovim se natječajem SR Njemačka odlučila za elitizam u visokom školstvu, a oprostila od egalitarizma. Drugim riječima, zemlja se upustila u oprobani model poticanja znanstvenih istraživanja, kakav se već prakticira u drugim zapadnim zemljama, pri čemu se razlike svode na poticanje od strane države (pretežito u Evropi) ili od strane bogatih pojedinaca (SAD). U svakom slučaju, egalitarnih poticaja za vrlo brojne univerzitete u SR Njemačkoj više neće biti, što ima, između ostalog, za posljedicu da više neće biti lako za siromašnu djecu upisati ove fakultete i univerzitete.