Neprilagođen i sopstvenom imenu

Zbog ovakvog imena, svi smo mislili da mu je to neki pjesnički fol, da mu je to umjetničko ime, gaf nekakav, bogzna kakav. Ali, nije.

– Kad sam se rodio, dogovor je bio da mi daju ime Zoran, ali se desila greška i upisano mi je ime Slobodan. Zbog toga se ja sada potpisujem Slobodan Zoran Obradović, kaže ovaj neprilagođeni pjesnik. Rečeno je, kaže, da će se zvati Zoran i ima tako da bude.

Eto, tako kaže Slobodan, ili Zoran – svejedno. Prznica u životu i u literaturi. A da nije prznica, ne bi ni bio pjesnik. Bio bi direktor. Kao što je i bio: uspješan ekonomista i jedan od direktora nekadašnjeg giganta u mašinskoj industriji „Imako“ iz Bijelog Polja, stečajni upravnik u fabrici „Termovent“ u Andrijevici.

– Osnovao sam privatnu firmu za eksploataciju šuma i u zadnjih desetak godina radili po Pljevljima. Težak je to posao. Terenski. Ali sam više volio i to, nego da se prilagođavam nekim ovdašnjim savremenim tokovima koji niti su primjereni, niti su po mjeri čovjeka, priča Obradović.

Eto, nije Slobodan, ili Zoran, svejedno, htio da se prilagođava nikome i ničemu, a uz to provocirala ga je bjelina praznog papira i kompjuterskog ekrana. Izazivala ga da je ispuni pjesmom ili pričom. I sada u bibliotekama čitaoci mogu naći njegove knjige poezije i proze za djecu i odrasle.

– Još kad sam bio klinac počeo sam pisati. Moja porodica to ima u sebi, sestra mi je profesor književnosti i piše pjesme koje su osamdesetih godina objavljivane u Pobjedi. I majka je, takođe, pisala. Jednom sam rekao sestri da mogu napisati pjesmu kad god hoću. Sestra se nasmijala, a ja sam se zainatio i napisao pjesmu „Potok“. Sestra je bila ubijeđena da sam joj podvalio tuđu pjesmu i tragala za „originalom“ sve dok nijesam objavio svoju prvu knjigu „Korak po korak, san po san“. Onda mi je pružila ruku i priznala da sam pjesnik, priča Obradović.

Knjiga „Korak po korak, san po san“ bila je samo uvod u zbirku priča pod naslovom „Neprilagođen“.

– Neprilagođen sam predrasudama, mržnji, lažima, kaže Obradović. Jedino, čini se, prilagođen je svijetu književnosti. Rado je viđen na manifestacijama „Zmajevo proleće“, „Ratkovićeve večeri poezije“, „Limovanje“, a sa predstavljanja udruženja „Stihom govorim“ u Novom Sadu sinoć se vratio kući u Bijelo Polje. Kući u kojoj lako može da se osnuje udruženje književnika „Obradović“. Jer, osim Slobodana, ili Zorana, svejedno, i njegove sestre, u kući žive još dva pisca: Slobodanov sin Aleksandar i sinovica Jovana.

Sin dobio dvije nagrade

Aleksandar Obradović, sin Slobodana Zorana Obradovića, nedavno je osvojio prvu nagradu u kategoriji kratka priča za autore mlađe od 30 godina, na petom Međunarodnom konkursu „Trifun Dimić“. Takođe je u istoj kategoriji osvojio drugu nagradu sedmog Međunarodnog festivala poezije i kratke priče „Duško Trifunović“.

– Nagrade ovakvih festival poezije i kratke priče nijesu vezane za novac i upravo zbog toga ih ne može svako dobiti i prestižne su. Na ovakvim konkursima stigne i po nekoliko hiljada radova od više stotina autora, mahom iz zemalja bivše Jugoslavije, kazao je Obradović. Aleksandar Obradović je završio Medicinski fakultet u Podgorici. U pripremi mu je knjiga priča.

Biografija

Slobodan Zoran Obradović, rođen je u Beranama 1962. godine. Osnovnu školu završio u Gusinju, Gimnaziju u Plavu, a Ekonomski fakultet u Podgorici 1984. godine. Objavio je knjige poezije i proze: „Korak po korak san po san“, „Neprilagođen“, knjigu poezije „Tražim te“, sonetni vijenac „Jednom tako u vijeku biva“ i knjigu poezije za djecu „Rasteš kao da te za uši vuku“. U pripremi za štampu mu je knjiga proze „Ovo ću da ti ispričam“ i roman „Blago Milonjića“.