Nespretno, neodgovorno i pogrešno

Cilj tih poziva je bio da se razgovora o položaju Hrvata u BiH. Da li to doživljavate kao pritisak na BiH?

Slavo Kukić: Naravno da ima elemenata pritiska. Premijer bi mogao imati suvislo objašnjenje za svoje prijeme bosanskohercegovačkih lidera. Može da kaže da se kao lider HDZ sastao s njima kao sa stranačkim prvacima. Ali, ako je to radio, morao ih je primiti u stranačkim prostorijama, a ne u prostorijama vlade.

Čime, međutim, svoje postupke može pravdati predsjednik Milanović? Kako, recimo, pravdati prijem Milorada Dodika jer Milanović nije stranački čelnik kao Plenković nego je šef države. I prima šefove država.

On je, međutim, u ovom slučaju primio samo dio bosanskohercegovačkog Predsjedništva. Postavlja se pitanje zašto? Je li to učinio da bi ignorirao Komšića, onog kojemu je, kao čelnik hrvatskog SDP, 2010. davao neupitnu potporu. Što se od tada promijenilo?

I ako jeste, morao bi znati da je ignoriranje Komšića ignoriranje institucije šefa bosanskohercegovačke države… Kad god Zagreb nastupa kao tutor bosanskohercegovačkim Hrvatima, mi u BiH to iskišemo i od te pomoći nas zaboli glava.

Davor Đenero: Poziv Dodiku da dođe u Zagreb došao s Pantovčaka – od predsjednika, ne iz Banskih Dvora – iz ureda premijera.

Poziv Dodiku nema nikakve veze sa zaštitom interesa Hrvatske ili hrvatskoga naroda u BiH već je isključivo motiviran ekonomskim interesom jednoga od Milanovićevih finansijera.

U tom smislu mi smo u jako opasnoj zoni. Kod predsjednika vlade vidimo taktičke pogreške i nespretnosti, ali u krajnjoj konsekvenci gospodin Plenković ostaje unutar onog okvira koji je, kad je riječ o odnosu prema Hrvatima u BiH, postavio predsjednik Mesić.

Karabeg: Gospodine Kukiću, mislite li da je premijer Plenković unutar okvira koji je postavio Mesić kad je reč o odnosu prema BiH?

Kukić: Ne mislim. Naravno, pri tome nema nikakve dvojbe da je razlika između njega i Milanovića kao nebo i zemlja. Nema nikakve dvojbe da je gospodin Plenković kultivirao hrvatsku političku scenu, ali, što se tiče BiH, vrlo često izlazi izvan okvira koji mogu biti od koristi i za dobrosusjedske odnose i za Hrvate u BiH..

Jedan od razloga je svakako pomoć sestrinskoj stranci u BiH. Drugi je da održi veze sa hrvatskim političkim establišmentom u BiH koji njegovoj stranci u Hrvatskoj osigurava tri mandata u Saboru, a sutra, moguće je, glasove i za neku drugu poziciju.

Prema tome, nije riječ o velikoj spremnosti da se pomaže bosanskohercegovačkim Hrvatima.

Karabeg: Čović se zalaže za reafirmaciju Herceg Bosne čije je tvorce Haški tribunal osudio kao ratne zločince. Da li se Plenković ikad ogradio od te njegove namere?

Đenero: Otvorenog sukoba nije bilo, međutim razlike u političkim pozicijama između službenog Zagreba i poluslužbenog Mostara su ogromne.

Koncept kojim Hrvatska gura Hrvate u BiH da s Bošnjacima dogovaraju promjene u Izbornome zakonu služi prije svega tome da se prestanu pričati gluposti o trećem entitetu kojeg ste vi nazvali pravim imenom.

Zagreb na svaki način pokušava skinuti treći entitet sa političke agende Hrvata u BiH i u tome je relativno uspješan.

Ali problem službenog Zagreba i problem HDZ je u činjenici da hrvatski HDZ u većoj mjeri ovisi o HDZ BiH nego li što što HDZ BiH ovisi o matičnoj stranci. Oni su financijski snažni, imaju svoje izvore financiranja – legalne i ilegalne – i ne obaziru se na Zagreb.

Čović svako malo izleti sa izjavom zbog koje – ne samo Plenković, nego većina policy planera u Hrvatskoj dobiva sijede vlasi, ali nemaju oruđe kojim bi taj problem riješili.

Najveći problem u odnosima između Zagreba i Sarajeva je upravo karakter vlasti koja je uspostavila monopol unutar hrvatskoga političkog tijela u BiH.

Podržavanjem takve nomenklature Hrvata u BiH Hrvatska de facto svađa hrvatsko socijalno tijelo sa ostalima u BiH.

Kukić: Imam razumijevanja za Plenkovića jer on nije u zrakopraznom prostoru.

Podsjetiću vas da je 2016, kad je on došao na čelo HDZ, ta stranka bila natrpana političkim radikalima koji su prodrijetlom iz BiH, pretežito iz Hercegovine, ali i radikalima koji su rodom iz Hrvatske.

S njima je trebalo voditi bitku kako bi se stvorile pretpostavke za evoluciju hrvatskog HDZ prema normalnoj evropskoj pučkoj stranci.

Imajući to u vidu imam razumijevanja za njegove manevre u to vrijeme, ali danas je moje razumijevanje iskopnilo zbog činjenice da je Plenković apsolutni gospodar u HDZ i da njegov politički kurs slijedi sve veći broj hrvatskih građana.

Razlozi koji su ga tjerali na manevre ove ili one vrste danas naprosto ne postoje.

Mislim da Plenković – kao Evropejac, a on to jeste – danas ima puno veći manevarski prostor da kaže: „Ne može Hrvatska, kao članica EU, podržavati projekte zbog kojih su ljudi osuđeni za udruženi zločinački poduhvat, ne možemo podržavati Herceg Bosnu jer ona je osuđena u Hagu“.

Karabeg: Da li se hrvatska vlada meša u unutrašnja pitanja BiH?

Đenero: Ponaša se nespretno, neodgovorno i pogrešno. To je vrlo lako moguće interpretirati kao miješanje u unutarnje stvari BiH i o tome bi u budućnosti kreatori hrvatske politike morali ozbiljno razmisliti.

Kukić: Ima elementa miješanja, a i nespretnih poteza o čemu govori Đenero. Ali nespretni potezi ne oslobađaju od odgovornosti za možebitne posljedice. To je što se tiče hrvatske vlade.

A što se tiče Hrvatske kao države, ta ocjena se može zaoštriti zbog poruka koje šalje Milanović u kojima s vremena na vrijeme ima elemenata prijetnje, ignoriranja i minimiziranja značenja i uloge BiH.

Drugim riječima, što se tiče hrvatske vlade, ima nespretnosti i elemenata koji znače pritiske, a što se tiče ukupne hrvatske vlasti, svakako ima elemenata miješanja.