Nesreća je spojila religiju i sekularizam

Hiljade putokaza na svim stranama u Francuskoj, kad god navode kilometre do glavnog grada, u stvari preciziraju distancu do platoa ispred tog znamenitog pariskog crkvenog zdanja.

Tako Francuzi znaju, ili podrazumijevaju, da je Notr Dam ne samo srce Pariza nego katedrala kuca kao srce i cijele Francuske. Takozvana nulta tačka od koje počinju ili na kojoj se završavaju sve razdaljine u zemlji, od koje polaze ili do koje dolaze svi putevi.

Požar sa još neprocijenjenom štetom samo je nepotrebno potvrdio davno usvojenu predstavu o monumentalnom zdanju: njegov katoličko-svjetovni karakter. U zemlji u kojoj je strogi zakon, prije više od jednog stoljeća, oštro razdvojio crkvu od republike, savršeno se osjeća šta znači pojam nacionalna baština. Nesreća je spojila religiju i sekularizam, koji su uglavnom na oprečnim stranama, i udružila vjernike i nevjernike u istinskoj kolektivnoj emociji.

Dnevnik Liberasion, na primjer, karakterističan po svom kulturološki zahtjevnom načinu tretiranja informacija i koji obično ne ističe posebno svoj antiklerikalizam (jer je implicitan), posvećuje katastrofi „Naše Dame“ svoju grafički izuzetnu prvu stranicu sa naslovom „Naša drama“. „Notr Dam je naše ogledalo, a kamen od kog je izgrađena govori o nama samima“, citira list jednog sveštenika.

Rijetko je, kao ovih dana, u istoriji Francuske zabilježeno takvo jedinstvo u izrazu nacionalnog saosjećanja i solidarnosti, raspoloženje vjerovatno uporedivo sa onim iz doba velikih atentata. Svi političari nacionalnog dometa su požurili sa svojim izjavama, bez polemičkih intencija, sa konkretnim prijedlozima mjera za rekonstrukciju i trenutnim obustavljanjem izborne kampanje za evropski parlament.

Emanuel Makron je sveprisutan. On je u ovom periodu, poslije evropskog samita o Bregzitu, već bio obuzet samo jedom temom: pripremom toliko očekivanog obraćanja Francuzima, poslije velike nacionalne debate, sa mjerama za izlazak iz haotične socijalne situacije koja još traje uz nepopustljivost žutih prsluka.

U ponedeljak je, krajem popodneva, upravo završio snimanje te sekvence obraćanja naciji, predviđenog za udarni TV termin od 20h, kad je saznao za požar. TV kanali, koji su već bili prešli na breaking news, odmah su obaviješteni da se predsjednikova intervencija otkazuje. U utorak 16. aprila, odražao je, u trenutku otvaranja televizijskih dnevnika, kratak govor u kom je ohrabrio Francuze ističući da su oni „narod-graditelj“ i da će rekonstrukcija Notr Dam biti završena u petogodišnjem roku.

Ovaj rok, od pet godina, je dosad jedna od dvije prilike za polemičke tonove koji su stigli sa raznih strana. Nekoliko stručnjaka, ali i predsjednikovih političkih protivnika, su izrazili sumnju da je ta obnova, bez obzira na sredstva koja će se u nju uložiti, tehnički izvodljiva u tako kratkom roku. Makron se kritikuje i zbog toga što je obećao „da će Notr Dam biti još ljepša“ i što je najavljeni rok vezao za Olimpijske igre koje Pariz organizuje 2024. godine.

Druga polemika se odnosi na neku vrstu nadmetanja između velikih donatora u iznosima koje obećavaju kao dobrovoljni prilog za obnovu katedrale. Na ljevici i kod sindikata se insistira na činjenici da su veliki posjednici kapitala, kao Bernar Arno i njegova grupa LVMH i porodice Pino i Betnakur, u stanju obećati, preko noći, po sto ili dvjesta miliona, što nikad nisu bili spremni uložiti kao doprinos za razriješenje socijalne krize.

Ovdje treba podvući da po francuskim zakonima mecenat i donacija u dobrotvorne svrhe sadrže i fiskalnu olakšicu za donatore kojima se znatan procenat donacije odbija od poreskog duga (što automatski znači i umanjeni priliv sredstava od tih poreznika u državni budžet). U izvjesnom smislu, ovakvi „velikodušni gestovi se shvataju, osim kao oblici lične promocije, i kao način izbjegavanja plaćanja poreza.

Kako bi se zaštitila od ove polemike, porodica Pino, vlasnik nekoliko lanaca trgovačkih centara i jedan od svjetskih lidera u industriji luksuza (sa Gučijem, Iv Sen-Loranom, Stelom Makartni) je već najavila da za svojih sto miliona „poklona“ odustaje od spomenute poreske olakšice. I sam premijer Eduar Filip je u ovom kontekstu osjetio da se treba oglasiti. Najavio je da će za pojedince koji daju do hiljadu evra, poreska olakšica biti od 75 odsto (a 66 odsto, iznad te sume). Istovremeno, ta olakšica će se primjenjivati do praga od maksimum 20 odsto na ukupni iznos poreskog duga. Na taj način se favorizuju skromniji donatori.

Istovremeno je najavio i pokretanje „međunarodnog konkursa za rekonstrukciju tornja“ Notr Dama. (Toranj koji je potpuno izgorio i čiju su sliku užarene strukture do spektakularnog pada direktno prenijele sve televizije svijeta, na francuskom se ne zove toranj, nego strela (flache). Dakle toranj, jer nemamo prigodniju riječ na srpskom.)

Toranj je samo u najstarije doba bio zvonik i sadržavao je šest malih zvona. Izdržao je pet vijekova do 1792. godine kad je demontiran zbog opasnosti da će se sam od sebe srušiti. Tih godina, Francuska revolucija je već u svom antiklerikalnom elanu prouzrokovala prilično štete na katedrali koja je „stavljena na raspolaganje naciji“, odnosno prepuštena raznim oblicima osvetničkog vandalizma. Godine 1802. je vraćena Crkvi tako da je, poslije minimalnih prepravki, 1804. u njoj mogao biti krunisan za cara Napoleon Bonaparta, u prisustvu pape Pija VII.

Ali svoju pravu rehabilitaciju Notr Dam duguje Viktoru Igou i njegovom romanu. Roman je svojim uspjehom u kolektivnoj memoriji u prvom trenutku gotovo zamijenio katedralu, da bi nakon toga dao veliki podstrek njenoj restauraciji. Novi toranj, koji više neće biti zvonik, je djelo najvećeg francuskog arhitekte XIX vijeka Ežena Viole-le-Dika. U požaru 15. aprila je izgorilo oko 500 tona hrastovine iz Šampanje i istopilo se oko 250 tona olova.

Glavno zvono Notr Dama je spaseno. Po svojoj težini, preko trinaest tona, ono je drugo po veličini između svih francuskih zvona. Na francuskom, riječ za to zvono je bumbar (bourdon) kao i za sva ostala velika zvona čiji zvuk karakterišu duboki tonovi. Inače, ono se zove Emanuel, kako ga je krstio prije tri stoljeća njegov kum Luj XIV. Šta misliti o toj koincidenciji, pogotovo u atmosferi u kojoj se često kritikuje monarhističko ponašanje Emanuela Makrona?

U očekivanju odgovora na pitanja o uzroku požara i preciznom inventaru spasenih relikvija i umjetničkih djela, tragedija Notr Dama će ostati još dugo vremena u prvom planu francuske medijske i opšte aktuelnosti. Najšira publika će na ekranima, ali vjerovatno i u dvoranama, moći ponovo vidjeti poznati mjuzikl „Notr Dam u Parizu“ sa Kvazimodom i Esmeraldom u glavnim ulogama. Spektakl je, prema statistici, od 1998. godine, vidjelo preko osam i po miliona gledalaca na scenama u petnaest država (2.500.000 Francuza, 2.500.000 Italijana, 1.000.000 Južnih Korejaca, 420.000 Rusa).

Francuzi su ovih dana mogli vidjeti i reprize o glavnim događajima vezanim za katedralu kao, na primjer, veličanstvenu ceremoniju sahrane Šarla de Gola, privrženog religiji i tradiciji i Fransoa Miterana, koji je vjeruje se bio ateista. Svi mediji su podsjetili, iako je to bilo suvišno, na rečenicu u kojoj, u svom testamentu, govoreći o svojoj smrti, on kaže: „Jedna misa je moguća“.

Zvona nisu označila srpsku pobedu na Kosovu

U proljeće 1989. godine zvao me Slobodan Jovanović, tada glavni urednik Politike ekspres. Bili smo komšije-cimeri u „Peneziću“ šezdesetih godina. Moli me ako mogu da provjerim da li su stvarno, kao što kaže legenda, zvona Notr Dama zvonila 1389. godine, malo prije konačnog ishoda, u slavu pobjede srpske vojske na Kosovskom polju. Nadležni za štampu u arhibiskupiji, čije je sjedište katedrala, mi je poslije provjere u arhivi rekao da taj podatak nije nigdje moguće naći.