Nikada nijesu imali grke

 Devedesetjednogodišnji hadžija Hazem imao je 26 godina kad se oženio. Osamdesetdvogodišnja Bahrija samo 16 kad se udala.

„Ti, Hazeme, kako god misliš da treba, ti mi kaži“, tako je rekla Bahrija, kad se udala za Hazema.

Bećar jesam bio

I kako tada, te 1949. godine kad su se uzeli, tako i danas. Bahrija i Hazem žive složnim i mirnim životom. U njihovoj kući mjesta je uvijek bilo za znana i neznana, dobronamjerna, gosta. Zbog toga se i stidim što slagah hadžiju, poštena čovjeka, Hazema Čekića, i ne svratih kod njega u povratku iz Gusinja. A lijepo sam mu bio obećao. Trebalo je da nastavimo onaj muhabet, uz domaću pršutu i sudžuk, uz kahvu i sutlijaš kakav samo zna da napravi Bahrija, žena Hazemova, iz Glavica kod Plava.

Kod Bahrije i Hazema na Glavice, dovede me Ibrahim Reković.

„To je jedna dobra i poštena porodica. Vidjećeš!“, veli mi Ibro. Stvarno, vidjeh. A kad upitah Hazema i Bahriju kako su to živjeli šezdeset i četiri godine u braku, Hazem mi je ovako započeo priču:

– Oženio sam se čim je komunizam ušao. Od tada pa do danas sve smo lijepo prolazili i nikad pola rečice nesporazuma nijesmo imali. Bilo je i imanja i nemanja. Povrh svega, moradoh da uđem u Seljačku radnu zadrugu. Sve mi tada pokupiše, osim jedne krave. Srećom to ne potraja. U jesen 1949. su osnovane te zadruge, a u proljeće 1953. rasformirane, priča Hazem.

Bilo je u životu njegovom i Bahrijinom, veli, svakakve muke. Bilo je puno posla. Držalo se puno stoke i obrađivala velika zemlja. Sve sa slogom i uz obostrano razumijevanje i pomoć. I nikada, kaže Hazem, nijesu imali grke, nikada svoju ženi za ove 64 godine nije prevario.

– Ni prije nje nijesam imao drugu. A bećar jesam bio. Bio sam staložen u ime toga. Dobro smo prolazili, slušala je dobro. Kad smo se uzeli, rekla mi je: „Ja želim da mi kažeš šta valja, a šta ne valja“. Znači, ona je bila dobra za mene i ja sam bio pošten prema njoj. Roditelji su mi bili stari, a Bahrija ih je dobro držala, priča Hazem.

Lijep bijaše Hazem

Jednom. Samo jednom su se Bahrija Redžepagić i Hazem Čekić vidjeli prije braka. I to kroz staklo. Tada, ni jednu jedinu riječ nijesu prozborili. Ali, to je bilo dovoljno za dug i sretan brak. No, prije tog viđenja, sve je bilo utanačeno. A to, kad su se vidjeli kroz staklo, izazvalo je drhtaje srca kod oboje. I to, očigledno, traje do danas.

– Otac Malje nije bio živ, pa su me majka Fatima i stric Emro dali za Hazema. Još dvije sestre sam imala udate u Čekića. Jedna za Saliha, druga za Jaza Čekića. I bilo im je lijepo. Zbog toga su me i dali za Hazema. A meni nije bilo mrsko. Lijep bijaše Hazem, priča Bahrija.

Lijep, nego šta! A, bogami, i Hazem se smješka kad mu se spomene ono kad mu dovedoše Bahriju ‘49. godine. Lijepo to vrijeme, veli Hazem, bijaše. Lijepo! Moglo se tada živjet, što veli narod, i pod bukvom. A sad, pričaju Bahrija i Hazem, bračni parovi imaju sve, al neke jade nezadovoljni.

– Puno smo stoke imali, izlazili na stan, jeli ono što smo imali, al smo se slagali. Šta mi je jednom Hazem rekao, tu nije bilo pogovora. Tako svekar, tako svekrva. Sve smo prošli lijepo. Nijesmo bili neki bogataši, ali nam ništa nije ni falilo. Dosta zemlje smo imali i sve što je bilo, slogom je bilo, priča Bahrija.

Priča i to da se Hazem nije libio da joj što pripomogne, kad bi ustrebalo. Bio je Hazem, tvrdi Bahrija, razuman čovjek. I sve bi, veli, za ove 64 godine ostavila kako je i bilo, jedino bi prema djeci bila bolja.

– Za ove 64 godine braka samo bih promijenila to da dobro držim djecu, ko što ih sada roditelji drže. Sve mi je žao što sam ih mučila za stokom. Prije se djeca nijesu držala kao sad, a bolje su slušala. Razmažena su sad djeca, zadovoljna svačim. Nekada je bio običaj da djeca slušaju roditelje, a sada roditelji slušaju djecu. Ipak, žao mi je što ja moju djecu nijesam više mazila. Drugo ništa, za ovih mojih 64 godine braka, ne bih mijenjala, veli Bahrija.

Bolje je bilo ono prije

Sada su se vremena promijenila. Sve je drugačije. To potvrđuje i onaj vic, a možda i nije vic, koji govori o tome kako su nekada ljudima brkovi rasli naviše zbog toga što, kad bi žena nešto krivo progovorila, uzvikivali: „Dobro je, ženo“ i prstom navijali brk prema naviše, a sada ljudima brkovi rastu naniže, zbog toga što – šta god žena progovori ljudi zaglade brkove prema naniže i kažu: „Tako je, ženo“.

– E, nekada se muž pitao, podiže i Hazem prst prema gore, iako nema brkova. „Sada je sve drugačije. Nekada su žene slušale muževe, danas muževi slušaju žene, a ja volim ono prvo što je bilo, a mladi vole ovo sada što se radi. Mislim da je bolje bilo ono prije. Sada se ljepše i lagodnije živi, ali prije su bili stabilniji brakovi. Đe udadni djevojku, ona tu ostani, dobij svoj porod, a sada ne-no se ovim mladima najlakše oženit i razženit, udat i razudat… Danas udadni se, sjutra razvedu se, ostavljaju djecu. To ne valja. Kad bi se neko ranije oženio, to bi bilo veselje po nedjelju dana. Ranije je i posjedak bio ljepši. Okupi se rođaštvo, šalilo se i pjevalo se uz tamburu, igralo se raznih igara. Sad, ne. No svako nervozno“, priča Hazem.

Kad je čuo za Bahrijin i Hazemov 64-godišnji brak, jedan zakleti neženja je uskliknuo:

– Pa to je svrha ženidbe i udadbe. Valjda se brak i sklapa zbog toga!

Da zna, veli, da će mu brak biti kao Bahrijin i Hazemov, časa časio ne bi. Ni on ni mnogi drugi. A ni Merima Lalić, sestričina Bahrijina. Ona je završila fakultet stomatologije i sada je zubarka u Plavu. Često svrati kod tetka i tetke. Porazgovara sa njima, pripomogne šta treba i mašta da i njen brak bude skladan i srećan kao njihov. No, kaže Merima uz smiješak, naći će ona svog „Omera“ koji će, vjeruje, imati manire njenog tetka. A Hazem i Bahrija Čekić iz naselja Glavice kod Plava, primjer mladim bračnim parovima, i danas će izaći u šetnju, ruku pod ruku, do Plavskog jezera i nazad. A poslije, doći će kući da prelistavaju fotografije svojih sinova, kćerki, unučadi i praunučadi – svojih želja koje će im se ljetos ostvariti…

Kad su u Americi sanjaju Plav

Bahrija i Hazem žive sami u naselju Glavice kod Plava. Djeca su im u Americi. No, svake godine odu i oni tamo, u tu daleku zemlju, jedino ove godine ne.

– Ja bih nešto slaba i rekoh hoću da sjedim ovdje. Jedan nam je sin skoro dolazio da nas uzme, al mi rekosmo ne vala sad je ljeto i mi ćemo ovdje, priča Bahrija.

A kada odu tamo, u Ameriku, kažu, lijepo im je. Sinovi im ugađaju, unučad i praunučad ih vole, al svake noći sanjaju kule, planine i jezera plavska.