Kultni niški kafić “Joy”: Mesto alternativne kulture i simbol lepršavih osamdesetih u Jugoslaviji 1Foto: Privatna arhiva

Ove godine bi kultni kafić “Joy” u Nišu proslavio 40. rođendan, baš kao i umetnički pokret novi talas, ali su na nesreću ovog grada i zemlje koje više nema, ovi simboli bezbrižnih i lepršavih osamdesetih, zauvek ostali samo u sećanjima.

Taj kafić u Dušanovoj ulici nije bio samo mesto u kome će ljudi popiti piće, doći da se druže i proćaskaju. U “Joy-u”, koji je negovao neku vrstu alternative, organizovani su kulturni događaji, izložbe, konferencije za novinare…

Samo godinu dana ranije otvoren je čuveni Muzički klub 81, tako da su svi muzičari iz Jugoslaviji koji su nastupali u tom klubu bili gosti ovog kafića, pre svega jer su vlasnici imali odličnu saradnju sa pokojnim Banetom Tasićem i Mikom Tamburom, koji su radili u Domu kulture.

“Ne mogu ni da se setim ko je sve bio u “Joy-u, naši redovni gosti su bili D boys, Parni valjak, Azra, Piloti, Dorijan Grej, Idoli, Prljavo kazalište… Stalno su dolazili i  umetnici, organizovali smo izložbe Engira Beriše, Miomira Zdravkovića, Perice Donkova… I glumci koji su bili na Filmskim susretima su uvek bili naši gosti. Imali smo veliki pano na zidu na kojem su se potpisivale poznate ličnosti. Još ga čuvam”, priseća se Jovan Mandić, koji je sa Ljubom Bojovićem bio vlasnik “Joy-a”.

Za Mandića nije bilo čudno da “uđe” u ugostiteljski posao jer potiče iz čuvene porodice koja je decenijama držala “Amerikanac”, jedan od najboljih restorana u Nišu.

“Počeli smo da radimo u proleće 1982. godine, kao jedan od prvih kafića u Nišu. Kafić je dobio ime po jednoj diskoteci u Palma de Majorci. Bio sam tamo na letovanju, dopalo mi se i hteo sam da dovedem svet u Niš. Trudili smo se da to zaista  uradimo. U kafić smo uveli brojne inovacije u crveno-crnim bojama. Prvi smo uveli tost, da ljudi mogu da prezalogaje a da ne mirišu na luk, prvu neonsku reklamu u gradu, dozere i kafemat iz Italije, prvi espresso, ozvučenje od 200 vati, muzika sa  video plejera “soni Trinitron”, puno rokenrola. Hteli smo da Niš ima gradski šmek”, priča on, koga Nišlije poznaju kao Mandu.

Niš je na početku osamdesetih počeo da se menja, a jedan od krivac bio je baš Joy.

“Do tada su mladi izlazili u Hipi dolinu, ali su se onda preselili u Joy, a nas su nazvali ubicama niškog korzoa. Kako je lokal primao samo 150 gostiju, nisu mogli svi da uđu, pa su Nišlije izlazile petkom i subotom stajale i ispred Joy-a, blokirajući Dušanovu”, svedoči Manda.

Iako je bila ogromna gužva, često je sam Manda stajao na vratima i ograničavao broj posetioca u kafiću.

Sada s osmehom, mada mu tada nije bilo smešno, on se priseća da je morao da plaća million kazni.

Kultni niški kafić “Joy”: Mesto alternativne kulture i simbol lepršavih osamdesetih u Jugoslaviji 6
Foto: Privatna arhiva

“To sa kaznama je ostalo isto. Stalno smo plaćali kazne raznim inspekcijama zbog birokratskih zavrzlama, a jednom su pokušali uredbom da zabrane strana imena lokala, zbog sumnje da se preko imena uvlači nešto prozapadno. Onda sam zamolio molera Ćureta da polikolorom premaže naziv kafića, a sam sam  bonsekom isekao reklamu. Taj kafić je i dalje za sve posetioce bio Joy, a ja sam nesmetano radio”, kaže Mandić.

Na naše pitanje da li je svestan da je jedan od tvoraca niške istorije, Mandić skromno kaže da “tada nije bio, ali sa ove vremenske distance vidi koliko je Joy značio Nišu”.

“Kafić je vremenom postao urbana legenda grada, amblem niških osamdesetih, svedok vremena koje je nestalo. Niški pisac i pesnik Zvonko Karanović pisao je da je Joy bio planeta za sebe – mesto aure dobrog raspoloženja i dobrih vibracija, kao i da je bio lokal koji je spojio elitizam i populizam. Govorio je da je Joy u tim ranim osamdesetim bar za jednu deceniju povukao napred Niš, bliže neonu i svetlima, bliže civilizaciji koja se zahuktavala u električnu eru. Mislim da je to jedan od najboljih opisa o kafiću”, odgovara on.

Kao i sve lepo u životu, kao i što svaka priča ima kraj, tako je i “Joy-u došao kraj 1988. godine.

“Poslednji dani Joy-a bili su 30. i 31. decembar 1988. godine. Reka ljudi u Dušanovoj, od Dušanovog bazara do zgrade „Kalinka“,  bila je svirka grupe Leb i sol i Kerbera 30. decembra,  koja je upriličila kraj jedne ere. Piće nismi ni naplaćivali na kraju. Prošao sam kroz špalir, pustio poneku suzu, odsvirao kraj Joy-u, uz poruku gostima da svako zadrži svoju priču i duh slobode”, priseća se Manda.

Kultni niški kafić “Joy”: Mesto alternativne kulture i simbol lepršavih osamdesetih u Jugoslaviji 7
Foto: Privatna arhiva

Na samom kraju u Joy-u je bilo oko 400 ljudi unutra, a Manda kaže da se uplašio da se ne sruši, da se ne desi neka nesreća.

“Gosti su bukvalno razmontirali kafić. Poslednjeg dana, 31. decembra radili smo do 17  časova. Pošto se znalo da je kraj, kao suvenir, svako je po neku uspomenu poneo. Stolove, ogledala, sve…Gosti su ga rastavili”, malo setno se seća Mandić.

Razlog za zatvaranje kafića bio je, kako kaže Manda, jer se umorio od neprekidnog rada noću.

“Bilo je to vreme koje je mirisalo da dolaze devedesete. Meni nije bilo prijatno da me dva, tri pa i više gostiju za jedno veče zamoli da im odložim pištolj. Nisam hteo to da radim, iako sam tada bio mlad, imao sam 32 godine, nekoliko puta sam se potukao zbog svojih gostiju. Međutim, ukapirao sam da to nije to”, kaže Manda.

Milkica Ilić, redovna posetiteljka Joy-a, kaže da je ovaj kafić bio simbol romantičnog i nostalgičnog Niša.

“Nekako smo tada živeli kao u pesmi “Život u ritmu muzike za ples”, nismo ni znali da će lepršave osamdesete zameniti  olovne devedesete. Taj kafić je simbol Niša koji smo voleli. Kad god dođem u Niš, prođem kroz Dušanovu, da bi se makar malo setila kako je bilo nekad. Srećna sam što sam imala neverovatnu privilegiju da ugrabim deo tog urbanog Niša”, priča ona.

Mnogi gosti Joy-a su otišli zauvek

Listajući fotografije i snimke iz Joy-a, Jovan Mandić se nažalost priseća mnogih redovnih gostiju kafića koji su zauvek napustili pozornicu života.

“Neću da pominjem imena, plašim se da ne zaboravim nekoga. Među poslednjima je otišao Dragan Milošević Gaša, Ljubin i moj veliki prijatelj,  ali i čovek koji je bio dugodišnji barmen u Joy-u. Kao što je Joy bio labudova pesma zlatnih osamdesetih, tako su i mnogi od gostiju zauvek otišli”, kaže Mandić.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari