Njenu generaciju nikada nismo dostigli

Dani, a posebno avgustovske večeri, na Korčulanskoj skoli, bili su očaravajući i opsjedajući. Išao sam tamo i pored opasnosti da zbog toga budem udaljen s univerziteta. Ona je bila član redakcije Praxisa, tada najboljeg filozofskog časopisa na svijetu, a ja tek počeo objavljivati. Bila je i član redakcije Filozofije.

I tu smo se sretali. Na Fakultetu su mi jednom ultimativno tražili da prekinem vezu i s Praxisom i s Filozofijom. Nisam mogao. Ni zbog Zage, ni zbog Životića, a posebno mojih Supeka i Petrovića. Nijednog više nema među nama. Od danas ni Zage. Mislio sam da će ih moja generacija naslijediti, nastaviti njihovo djelo, prevazići ih. Ali nismo. Šteta. U stvari, njihovu generaciju nikada nismo ni dostigli.

Životića sam jednom, davno, ugostio ovdje u Bergenu. Supek je umro dok sam ja bio blizu Zagreba, u LJubljani. Nisam mogao otići ni na sahranu. Tada su hapsili Bošnjake. Zagu sam posljednji put sreo u Dubrovniku na jednoj od mnogih sesija na Inter-university… Nešto smo i planirali. Nije to bilo ni nalik na Korčulansku. Ona vremena su zbilja neponovljiva. I oni su neponovljivi. I Zagu mogu samo imitirati… Ne žalim ni za čim. Ne, ništa ne žalim.

Nismo uspjeli napraviti bolje društvo. A htjeli smo. Zbilja. Neka nam oproste ovi što ostaju poslije nas. Draga Zago, počivaj u miru. Niko te neće moći zaboraviti…

Autor je profesor na Univerzitetu u Bergenu, Norveška