Nobodys“ na čelu Evropske unije

Uzgred kazano, time i definitivno odlazi u povijest i šestomječna funkcija dosadašnjeg prvog čovjeka EU, koju je protokolarno i organizatorski obnašao šef države one zemlje koja bi došla na red u kružnom sustavu rotiranja predsjedavanjem EU. Ali, valja znati, također, da i dalje ostaje na snazi sustav rotirajućeg predsjedništva kod Vijeća/saveta EU (zakonodavno i izvršno tijelo, ranije Ministarsko vijeće/savet, kojeg čine nadležni ministri u zemljama-članicama EU, što znači da u praksi funkcionira čitav niz tih vijeća EU, zavisno o tomu što je na dnevnom redu). Rotiranja, pak, neće biti kod Vijeća za opće i vanjske poslove, jer će ga voditi „visoki predstavnik za vanjsku politiku“ tijekom cijelog mandata. Dakle, nema do daljnjega nikakvog „vanjskog ministra“, kako se ova visoka dužnost zbog duhovne lijenosti titulira, ali će osoba koja obnaša dužnost „visokog predstavnika za vanjsku politiku“ ujedno biti i potpredsjednik Europske komisije, s mogućnošću da se profilira i u jednu od najmoćnijih političkih osoba u EU. U tom se kontekstu i dade razumjeti zašto su se šefovi država i vlada zemalja EU na njihovom izvanrednom samitu (summit) u Briselu (Bruxelles), od 19. studenog (novembar) ove godine, postarali da dvoje Nobodys bude izabrano na vodeće dužnosti unutar EU, na funkciju predsjednika Europskog vijeća i na dužnost „visokog predstavnika za vanjsku politiku“.

Pošalji dedu u Brisel

„Ako imaš djeda, pošalji ga u Brisel“, glasi crnohumorno objašnjenje zašto se već dešavalo u povijesti EU da se oni koji odlučuju, dakle šefovi država i vlada, ti stvarni šefovi u pozadini, lakše dogovore o nepoznatim i neafirmiranim licima na europskoj sceni nego o „poznatim facama“, čiji je politički profil dobro znan. U tom se pogledu nije desilo ništa neobično niti ovaj put, u Briselu su na čelne funkcije EU poslani ljudi koji treba da sprovode utvrđenu politiku, da vode sjednice organa i institucija na čija su čela birani, a ne da svojim političkim profilom određuju ritam zbivanja u EU. Prosto je vrijeme takvo – nakon svih peripetija u svezi s propalim Europskim ustavom, pa potom i Lisabonskim ugovorom – Europska unija se ukopala u postojeći koncept EU, koji je „nešto između“ sui generis regionalne nadnacionalne tvorevine i saveza suverenih država. Klatno u ovom momentu jednostavno više ne prevaljuje u supranacionalnom pravcu razvitka EU.

U jednu riječ, šefovi država ili vlada zemalja EU postigli su realativno brz i lagan dogovor o dvoje čelnih ljudi EU jer su prije toga rasčistili kakvu EU ne žele u ovom momentu. Zbog toga su i otpali i skeptični Europljani kakav je bio bivši britanski premijer Toni Bler (Tony Blair), pa i nizozemski (holandski) premijer Jan Peter Balkenende, ali i takvi kakvi su nedvojbeno angažirani pro-Europljanin i demokršćanski predsjednik vlade Luksemburga (Luxembourg), Žan-Klod Junketr (Jean-Claude Juncker) ili, pak, belgijski premijer Gaj Verhovstad (Guy Verhofstadt), koji i nije imao nikakve šanse već zbog njegovog poznatog Manifesta za federalnu Europu, jer u Europi danas ne pušu federalistički vjetrovi. Bilo kako da je do toga došlo, za upamtiti je, dakle, da je za predsjednika Europskog vijeća izabran u Europi popriličito nepoznati belgijski predsjednik vlade Herman van Rompi (Herman Van Rompuy), a za kvazi-vanjskog ministra EU britanska opunomoćenica EU za trgovinu Ketrin Ešton (Catherine Ashton), osoba s tek jednogodišnjim europskim iskustvom. I ma koliko da se aktualni predsjedatelj Europskog vijeća, švedski premijer Fredrik Rajnfelt (Reinfeldt) na kraju izvanrednog samita EU služio trikovima optimistično predstavljajući „novi vodeći tim Europe“, tj. hvaleći nepostojeća „europska i finacijsko-politička iskustva“ Van Rompija i angažman Ketrin Ešton prilikom prihvatanja Lisabonskog ugovora u Velikoj Britaniji, nitko ozbiljan nije mogao zaključiti drugojačije do da je izabran izrazito „slab tim“ i da su šefovi država i vlada zemalja EU ro učinili vrlo kalkulantski. Korektnosti radi navedimo u ovom kontekstu i smisleni komentar Angele Merkel: „Pripadam ljudima koji znaju da osobe mogu dorasti svojim zadacima“. I u pravu je nekadašnja „Kolova devojčica“ i aktualna njemačka kancelarka, takvo što je uvijek moguće, ona je za takvo što sjajan primjer.

Počašćeni i privilegovani entuzijasti

Prvi predsjednik Europskog vijeća Van Rompi inače je tek godinu dana u sužbi belgijskog predsjednika vlade i za to se vrijeme pokazao vještim „igračem iza kulisa“ i „majstorom konzensusa“ između Flamanaca i Valonaca, vele eurospki analitičari. Takvo će mu iskustvo dobro doći i na dužnosti prvog čovjek EU. Odmah poslije izbora Van Rompij je kazao da prihvata ovu dužnost „s uvjerenjem i entuzijazmom“. Kazao je, također, da bi Europa, pri čemu je mislio na EU, morala „igrati važniju ulogu u svijetu“. U najvažnije izazove ubrojio je međunarodne pregovore o novom ugovoru o zaštiti klime, koji trebaju da se održe u prosincu (decembar) u Kopenhagenu. Rečenomu dodajmo tek toliko da bi glavni zadaci budućeg predsjednika Europskog vijeća trebali biti organizacijski i protokolarno-politički. U opisu njegovih poslova je i organiziranje redovitih tromjesečnih susreta na vrhu EU i predstavljanje EU u svijetu. I pedeset trogodišnja gospođa Ešton, izabrana kvaziministarka vanjskih poslova EU, kazala je da je „počašćena i privilegirana“. U Briselu se govorilo da ona još u četvrtak uvečer nije znala da je uopće u igri za ovu visoku dužnost. Uostalom, ona je tek u ljeto 2008. godine zamijenila Petera Mendelsona na tzv. europskom parketu kao opunomoćenica EU za trgovinu. Prije toga jbila je predstavnica britanske vlade u Gornjem domu britanskog parlamenta. Išlo joj je, pak, na ruku što su od kandidature za ovu poziciju odustali i takvi političari kakvi su i Britanac Miliband i Italijan D’Alema i Nijemac Štajnmajer (Steinmeier). Posebice povoljno po nju je bilo što je i u EU sazrelo vrijeme da se na jednoj vodećoj poziciji nađe osoba ženskog spola.

Još jedna propuštena šansa

Dodajmo svemu rečenomu da na dužnosti generalnog tajnika Vijeća EU, poziciji koja podrazumijeva koordinaciju brojnih ministarskih resornih susretanja unutar EU, ostaje i u narednih godinu i pol dana Francuz Pjer de Boisje (Pierre de Boissieu). Načelno je, pak, već dogovoreno da ga poslije isteka ovog vremena zamijeni Uve Korzepju (Uwe Corsepius), ekspert za europska pitanja u Uredu njemačkog kancelara (Kanzleramt). Funkcija generalnog tajnika Vijeća EU jeste u sjeni ostalih vodećih dužnosti u EU, ali je važnija nego što se na prvi pogled može pomisliti, jer se brine za kompromise u slučaju velikih i malih sporova. A ti sporovi su, kako sada stvari stoje, jedina izvjesnost Europske unije i u budućnosti.

A na samom kraju kazat ćemo i izrijekom kako dijelimo uvjerenje mnogih posmatrača da je EU i ovaj put propustila šansu da „izoštri svoj vanjskopolitički profil“, to jest da „s novom težinom, odlučnošču i samosviješću nastupi prema svijetu“. Tim riječima je, primjerice, opisao svoje razočarenje izborom „vodećeg dvojca EU“ ugledni njemački magazin Špigl (Der Spiegel). Neprijeporno je točna ocjena, također, da se dvoje Nobodys prvo „i sami moraju boriti za priznanje“. Još indikativnija ocjena je, pak, ona koja kaže da ovo „zapanjujuće umijeće europske diplomacije“, i nije drugo do znak „nedostajućeg vrednovanja EU u glavnim europskim gradovima“. Pa, ipak, ne treba kukati i prebrzo zaključivati, nerijetko su se u povijesti EU upravo Nobodys pokazali dobrim rješenjima, rastući zajedno s funkcijom koju su obnašali. Zašto tako ne bi bilo i ovaj put?