Nordijski začin za bosanski lonac

A, na takvu soluciju, priznajmo iskreno nitko nije spreman, pa i po cijenu posvemašnje devastacije cijele Ukrajine i masovnog stradanja njenog civilnog stanovništva. Jednako kao što smo bili ravnodušni prema američkom razaranju Iraka, Afganistana i Sirije (u koprodukciji sa Rusima), Libije… nabrajanje bi potrajalo.

Granice do kojih smo, uz najbestidnije isprike spremni tolerirati vlastito i tuđe zlo stalno se pomiču, a Putinova kriminalna aneksija Krima najbolja je potvrda kako “svijet” uz nešto malo gunđanja na sve pristaje. Za Boga miloga dolazi zima, kako ćemo grijati vlastite stražnjice bez ruskog plina i nafte, pustimo principe, uostalo uvijek je bilo „tko je jači, taj i kvači“.

U takvoj situaciji posvemašnje neizvjesnosti čak su i uređene demokratske države, Švedska i Finska koje graniče s Rusijom, godinama neutralne, shvatile da bi lako mogle postati žrtvama Putinove nepredviđene i agresivne politike i da im nema druge do potražiti “ulaznicu” za savez sa “NATO” kao garancijom odvraćanja Moskve od eventualnog širenja ratnog pohoda i na nordijske susjede koji su izvan vojno-sigurnosnog kišobrana Zapada, a kao što se zna, napad na jednu članicu “NATO”, smatra se napadom i na sve ostale države unutar tog sustava i cijeli se vojno-obrambeni tada automatski pokreće.

VETO EPIZODA:

Predsjednik RH Zoran Milanović “zgrožen” brzim otvaranjem vrata “NATO” Švedskoj i Finskoj, kao i dugogodišnjim ignorirenjem Zapada neizdrživom situacijom u BiH, zaprijetio je, nepromišljeno, kako će na skorašnjem summitu “NATO” u Madridu, zarad zaštite hrvatskih nacionalnih, državnih interesa, odnosno položaja Hrvata u BiH, staviti veto na prijem dvije nordijske zemlje u “NATO”, sve dok se ne izmjeni postojeći Izborni zakon koji “be-ha” Hrvatima uskraćuje pravo da biraju “svog” predstavnika u Predsjedništvo BiH.

Ali, vidi vraga: Finska je jedna od rijetkih članica EU koja podržava promjenu Izbornog zakona kakvu traže Hrvati u BiH, svijesna pogubnih posljedica po i onako krajnje “klimavu” stabilnost države koja objektivno, još uvijek ima status protektorata. Naravno, Milanovićeva najava veta izazvala je reakcije, ne samo u Bruxellesu, Helsinkiju i Stockholmu, već i šire, ali prilično suzdržane, jer dobro znaju da konačnu odluku donosi Sabor RH; međutim, posvema dovoljno da se Hrvatska, tko zna već po koji puta nepotrebno na međunarodnom planu blamira.

Ali, Milanović i Plenković, jer u pozadini ove “veto epizode” stoji njihovo besmisleno suparništvo karikaturalnih razmjera, daleko su važniji sami sebi od građana koji su ih birali, pa i od funkcija koje neodgovorno obnašaju.

Istina, Milanović je i prije ruske agresije govorio kako je širenje “NATO” na istok Europe „napad na Rusiju“; kako je Ukrajina jedna od najkorumpiranijih zemalja i da joj nije mjesto u zapadnom vojnom savezu.

Dodajmo istine radi, ni Putinove priče o jakim, prije svega antiruskim, pa i nacističkim resentimentima u Ukrajini nisu bez osnova, ali ni Rusija (kao ni većina zemalja “starog kontinenta”), nije operirana od tih “bolesti”; međutim to nije, niti smije biti Putinu i njegovoj kliki opravdanje, “argument” za rat, tako brutalnu devastaciju susjedne zemlje i strašne ratne zločine ruske soldateske.

„HRVATSKO PITANJE“:

I zašto se onda čuditi da u Finskoj i Švedskoj velika većina građana, usprkos svemu, zahtjeva pridruživanje “NATO”, jer u njemu vidi oblik preventivne zaštite od ruske opasnosti. A, Milanović, umjesto da shvati situaciju u kojoj se nalaze i pomogne im, on pompozno najavljuje veto. Prpošno poručuje: ne može Finska u “NATO”, prije nego li Zapad ozbiljno obeća kako će u BiH rješiti „hrvatsko pitanje“.

Međutim, gorka je istina da nikakva blokada proširenja “NATO” neće rješiti političku krizu u BiH. Uostalom, najavu veta koristi kao sredstvo pritiska na Plenkovića kako bi mu otežao situaciju kod hercegovačkih Hrvata, do jučer sigurne HDZ izborne baze koju je Milanović otvoreno ignorirao, a sad nakon što je postao šef države, sve otvoreniji prema nacionalističkoj desnici, radikalno je promjenio agendu i prometnuo se u njihova zaštinika. Slično kao i u slučaju Komšića, po kojem se danas nabacuje „drvljem i kamenjem“, a još pamtimo kako ga je podržavao i sudjelovao u njegovoj kampanji.

Principijelnosti, ime ti je Zoran Milanović. I koliko god njegova uloga bila značajna u razotkrivanju slabosti i licemjerja Plenkovića, njegove Vlade i HDZ, toliko je vlastitom, inatskom politikom po pitanju BiH i Ukrajine, bez ogleda što je nakon dužeg nećkanja Putina jasno označio za agresora, izgubio na vjerodostojnosti u međunarodnoj javnosti.

I to, naravno, obilato, ali i posvema nezasluženo koristi Plenković kojeg usprkos svemu više nitko i ništa ne može “oprati” od politike posvemašnje tolerancije prema korupciji koja sve više asocira na zloguko Sanaderovo doba. Osim toga, hercegovački Hrvati sve se više priklanjaju Milanoviću, a u Plenkoviću vide „globalističkog glodavca“ i poslušnog „brusselskog moljca“.

Milanović upozorava kako je vitalni nacionalni interes RH da BiH bude uređena država, ali ucjenama i prijetnjama vetom na širenje “NATO”, samo će odmoći u (p)ostvarenju tog cilja; uostalom budimo otvoreni: postojeći Izborni zakon produkt je “Daytona” i ne ide na štetu Hrvata; istina jednako tako im i ne koristi, međutim, daleko veći je problem “be-ha” Hrvatima i od Komšića i Bakira Izetbegovića zajedno, prije svih Dragan Čović, pa onda i njegove veze s Miloradom Dodikom, za kojeg šef hrvatske države, bez da trepne kaže kako je „partner Hrvata, a ne četnik“.

Je li četnik, ne znam, ali siguran sam nije prijatelj Hrvata, osim ako sve ono ružno što je godinama o njima govorio nije lagao. Ali, onda je svakako lažac. Takvo Milanovićevo ponašenje navelo je uvijek suzdržane i oprezne Nijemce da ga počnu trpati u isti koš s agresivnim nacionalistima, a na “kraju balade” u BiH su raspisani opći izbori po postojećem zakonu za početak listopada ove godine.

Čović je kao predsjednik HNS (Hrvatskog narodnog sabora) i HDZ-BiH zaključio kako su Hrvati izgubili paritet u biranju i odlučivanju o vlasti koji im je bio zagarantiran “Daytonskim mirovnim sporazumom” i ako se u kratkom roku Bošnjaci i Hrvati ne dogovore o promjenama Izbornog zakona to će biti kraj BiH kakva je danas i HNS će biti prisiljen pokrenuti pitanje pravne procedura novog institucionalnog i teritorijalnog ustroja države, tj. realizacije tzv. trećeg (hrvatskog) entiteta, naglašavajući kako u tomu imaju potporu Milanovića.

ZAOŠTRAVANJE ODNOSA:

Ali za takvo što u strukturama EU nema isuviše razumijevanja, posebice kad se zna da Dodika u Bruxellesu percipiraju kao „Putinova čovjeka“, pa samim time im je krajnje sumnjivo partnerstvo na liniji Dodk – Čović – Milanović, čime hrvatski predsjednik otvara prostor Plenkoviću da mu dodatno “uvaljuje” stigmu „ruskog čovjeka“.

I sam je Milanović dodatno „zakuhao kipući bosanski lonac“, najavom kako će svakog zastupnika u Saboru RH koji bude glasovao za prijem Finske i Švedske u “NATO” tretirati kao izdajnika. Nakon duže dvojbe, Peđa Grbin, šef SDP, stranke koju je godinama vodio Milanović, najavio je kako će usprkos tomu njegovi socijaldemokrati podržati Nordijce u što bržem ulasku u euroatlantske vojne strukture. Konačno da se i oni odvaže istupiti iz dugogodišnje Milanovićeve sjene.

Istodobno, Milanović je prigovorio Plenkoviću kako ima daleko širi manevarski prostor da utječe na EU strukture da se intenzivno uključe u rješavanja „hrvatskog pitanja u BiH“, ali da to „kukavički zanemaruje“. Dakako, ubacivanjem „nordijskog začina u bosanski lonac“, jednako kao i „umivanjem“ lika i djela, šefa RS M. Dodika, kao i sve većim približavanjem Čoviću, šef hrvatske države sve se više diskreditira u očima znatnog dijela domaće, ali i gotovo cijele međunarodne zajednice.

Bez dvojbe, Milanović to dobro zna, ali ne mari; svijesno igra na kartu zaoštravanja odnosa i pritisaka na stranke i zastupnike u Saboru kako bi odgovornost za (buduću) ratifikaciju proširenja “NATO” i nerješavanja hrvatskih zahtjeva u BiH “elegantno” prebacio na HDZ saborsku većinu (čitaj: Plenkovića), a sebi proširio prostor i ojačao argumente u borbi koju s njm(a) namjerava još zaoštriti i (pro)širiti.

A kao “šlag na tortu” došla je vijest da je na “Dan Europe”, a ujedno i “Dan pobjede nad fašizmom i nacizmom” (8/9. svibanj) Plenković otputovao u Kijev da i simbolički pruži potporu ukrajinskom narodu i predsjedniku Zelenskom u borbi protiv ruskog agresora i kako bi za razliku od Milanovića otvoreno iskazao svoju privrženost “NATO” i europskim integracijskim procesima, što je za svaku pohvalu, ali kad se tu ne bi skrivao taj prokleti “ali”.

Kako rekoh, sve je to lijepo i krasno, a da nije, po našoj staroj navadi licemjerno; naš se premijer u Ukrajini “fura” na antifašizam, a za cijelog premijerskog mandata u vlastitoj zemlji od antifašizma zazire “kao vrag od tamjana”. A kada se u RH i slavi (krajnje skromno) “Dan Europe”, o antifašizmu, partizanima, Titu, narodnooslobodilačkoj borbi s kojom se pred svijetom možemo ponositi, nitko od zvaničnika ni da “zucne”.