Nova levica

Reuf Bajrović: Mislim da je vrijeme da se konačno pogleda istini u oči i kaže da su nakon 25 godina vladavine lideri nacionalnih stranaka u Bosni i Hercegovini svoj projekt vrlo uspješno priveli kraju. Podijelili su zemlju i još više žele da je dijele – u tome sada učestvuje i SDA – otjerali su sve one koji su im smetali i zaposlili članove svojih porodica i stranačke aktiviste u državnim institucijama koje finansiraju novcem iz dijaspore i kreditima koje uzimaju od međunarodnih institucija. NJima je divno. Ostvarili su tačno ono što su htjeli.

Dragan Markovina: Sve do pojave ove naše Nove ljevice i Radničke fronte koja je intenzivirala aktivnosti u zadnje vrijeme, nismo imali nikakav lijevi odgovor. Socijaldemokratska partija, koju je podržavao značajan broj ljudi kojima su bliske lijeve ideje, nije na pravi način predstavljala lijevu politiku. Što više, u mnogim aspektima paktirala je sa desnicom, a desnici su se suprotstavljali isključivo građanski pokreti, nevladin sektor i pojedinci. A kada neko istupi sa lijevim programom suočava se sa etiketama i optužbama za nacionalnu izdaju, jugoslovenstvo i tako dalje.

Bajrović: Bosnom i Hercegovinom vladaju tri izuzetno dobro organizirane manjinske grupe koje su uspjele da preuzmu apsolutnu kontrolu nad društvenim i ekonomskim tokovima. To je hobotnica sa tri glave koja se svojim pipcima infiltrirala u najsitnije pore društva. Kada ti ljudi jednom dođu na vlast jako ih je teško skinuti. Oni imaju snažnu podršku domaćih vjerskih institucija – Katoličke i Pravoslavne crkve i Islamske zajednice koje su integralni dio tog sistema i daju legitimitet politikama koje vode zemlju u ekstremno siromaštvo. Ovo je jedini region u svijetu, a Bosna i Hercegovina posebno, gdje se znatno lošije živi nego prije tridesetak godina. Gori je možda jedino Afganistan.

Markovina Građanima u Hrvatskoj podvaljuje se pričom da nam je dosta ideologije, pa se kaže – dosta nam je ustaša i partizana, hajde da se bavimo ekonomskim stvarima. Ta priča je zapravo paravan da bi se sačuvala nacionalistička država nastala devedesetih godina. To je jeftina krinka kojom se spriječava svaka kritika te nacionalističke države. Antifašizam bi apsolutno trebao biti svjetonazorski osnov svake lijeve politike. Međutim, pitanje je koji i kakav antifašizam. Da li je to antifašizam kojeg ćemo nacionalizirati, pa samim tim i falsificirati i obilježavati ga jednom ili dva puta godišnje kada se sjetimo nekih datuma ili je to antifašizam u današnjem vremenu koji će kritizirati savremene oblike fašizma, dakle, odgovoriti na današnje probleme svijeta. Treba iskreno govoriti o tome što je bio sadržaj našeg antifašizma. On je bio općejugoslavenski pokret, bio je i nacionalno emancipatorski – što je jedina stvar koja mu se danas u Hrvatskoj priznaje – a bio je i pokret koji je proveo socijalnu revoluciju. Ako od ove tri stavke odbacite dvije – a to su jugoslovenstvo i socijalna revolucija, što se danas često radi – onda antifašizam falsificirate gotovo jednako, ako ne i gore, od onih koji ga potpuno negiraju. Antifašizam podrazumijeva da je potrebno radikalno mijenjati današnje društvo ili barem imati viziju da je ovakvo društvo neodrživo.

Bajrović: Mislim da je budućnost ljevice na prostoru bivše Jugoslavije u priznavanju činjenice da je najveći uspjeh jugoslovenske ideje bio to što je ostvarila socijalnu revoluciju. Uzmimo samo šta je sve postignuto u Bosni i Hercegovini u kojoj je 1945. godine preko 90 posto ženskog stanovništva bilo nepismeno. Taj ogromni socijalni napredak je tekovima ljevice kao i ZAVNOBIH-a koji je Bosni i Hercegovini vratio državnost.

Markovina: Devedesetih godina bila je ogromna stigma na Savezu komunista i uopće na ideji Jugoslavije i jugoslavenstva. HDZ i nacionalistička desnica su govorili da su pobornici Jugoslavije bili izdajnici i neprijatelji koji nisu željeli samostalnu Hrvatsku, a da je Savez komunista bio totalitarna partija koja je 45 godina terorizirala hrvatsko narod. I što ste dogodilo? Socijaldemokratska partija, koja je izrasla iz Saveza komunista Hrvatske, umjesto da bude brana svemu tome, stalno je reterirala u strahu od tih optužbi i pravila sve više kompromisa sa nacionalističkim režimom. Govorilo se da je to taktika da bi partija preživjela i ostala u parlamentu. Međutim, na kraju se pokazalo da se očito ne radi o taktičkom uzmaku nego da je takvo ponašanje postalo stvar uvjerenja. Danas smo došli u situaciju da SDP izvornije tumači Tuđmana od HDZ-a. HDZ ga želi dovesti do krajnjih desnih konzekvenci, a SDP se od toga brani pozivajući se na na Tuđmanovu ideju pomirbe. Dakle, Socijaldemokratska partija se u početku iz straha i oportunizma nije suprotstavljala HDZ-ovom narativu, a onda joj je to postao način ponašanja i razmišljanja, što je osobito karakteristično za članstvo koje je pristupilo partiji u proteklih 25 godina. Tako da to više nije stvar taktike, ni oportunizma, nego dubokog uvjerenja dobrog dijela članova SDP.