Novi europski „Viktator“

Tako je uz admirala Miklosa Horthyja (1919-1944) i komunističkog vođu Janosa Kadara (1956-1988) postao najdugovječnijim vladarom u novodobnoj mađarskoj povijesti.

Ali, kako upozorava Paul (Pal) Lendvai u svojoj izvrsno napisanoj, analitičkoj studiji Orban (Profil, Zagreb 2021, prijevod Nataša Barac), pozivajući se na riječi uglednog mađarskog politikologa Andrasa Bozokija, kako je za razliku od svojih, ovdje spomenutih prethodnika „jedino Orban zloupotrijebio vlast za izgradnju posebne vrste kleptokracije i za obogaćivanje svoje obitelji“.

I nastavlja: „Orbanova je sloboda manevriranja u domaćoj politici neograničena… a unutar članstva Mađarske unutar EU i NATO stupanj njegove slobode odlučivanja ne može se usporediti s položajem Horthyja ili Kadara.“

Zapravo, takvu slobodu političkog djelovanja i osobne moći, napominje Lendvai, danas nema niti jedan šef države ili vlade unutar EU.

Sa svojom strankom FIDESZ, koja je od početka 1990-ih godina, dakle pada komunizma u srednjoistočnoj Europi, do danas evoluirala u širokom luku od liberalne (o)pozicije preko demokratskog centra do strogo konzervativne, narodnjačke stranke, Orban se načinom vladanja duboko umrežio u sve strukture države, ali i pore društva (policija, vojska, pravosuđe, uprava, ekonomija, financije, mediji, znanstvene institucije i sveučilišta), praktički da gotovo posjeduje apsolutnu kontrolu nad svim što se u Mađarskoj događa i u tomu očevidno ima, bez ogleda na silne, beskrupulozne manipulacije veliku, čak enormnu potporu ogromnog dijela biračkog tijela.

Orbanov stil političkog djelovanja i vladanja nikog ne ostavlja ravnodušnim; jedni ga, uglavnom ruralni i malograđanski elektorat, obožavaju; dok ga drugi, uglavnom visokoobrazovani, koji nisu inkorporirani u povlaštene državne i društvene sinekure, preziru, jer beskrupulozno zlorabi nacionalističke resentimente, političko-povjesne mitove i populističku demagogiju, ali interesantno: iako je mađarska prema svim međunarodnim indeksim korupcije „iznimno visokorangirana“, to nekako „izmiče ispod radara“ svih društvenih slojeva i nikoga posebno ne iritira.

Međutim, upravo se na svim tim elementima i ideološkom fonu Viktator nametnuo kao novi otac nacije koji brani (nije najjasnije od koga) mađarski narod i europske kršćanske vrijednosti pred svim prijetećim Scilama i Haribdama (migranti, EU-birokracija, prijeteća sveopća ratna katastrofa kao posljedica rata u Ukrajini, pri čemu ne želi jasno osuditi Putinovu agresiju na tu zemlju, upozoravajući Mađare kako to nije njihov rat), želeći pri tomu i na vanjskopolitičkom planu (Višegradska skupina) ojačati svoju poziciju i time si dodatno učvrstiti i osigurati pozicije na „domaćem terenu“.

Naprosto Orban ništa ne prepušta slučaju i mora mu se priznati da svoju igru majstorski vodi, pri čemu naravno ne bira sredstva.

Upravo u svojoj knjizi Orban, Lendvai, mađarski Židov s austrijskom putovnicom (od 1956); doajen i jedan od najboljih znalaca srednjoistočne europske političke, kao i šire društvene scene (pisao za Financial Times i brojne druge vodeće njemačke, austrijske, engleske i američke tiskovine, autor je antologijske knjige Antisemitizam bez Židova), zahvaljujući golemom znanju i iskustvu, te izvrsnom uvidu u mađarsku povijest i političke (ne)prilike, dao je maestralan, kritički utemeljen prikaz danas jedne od vodećih osobnosti europske, pa i svjetske politike, a kroz njega i panoramu, na samo suvremene Mađarske, već i šire, Europe kao takve u kojoj se očevidno rađa novi trend iliberalnih ideja, pokreta i vođa, a čemu je Viktator svojevrstan rodonačelnik.

Lendvai je pokušao objasniti brojne Orbanove političke transformacije i mjene, počevši od njegova znamenitog govora 1989 (pred 250.000 ljudi) na pogrebnoj službi za ubijenog vođu mađarskog ustanka iz 1956. Imre Nagya, kad je kao jedini od govornika zatražio trenutno povlačenje sovjetske vojske iz svoje zemlje, preko stipendiste Otvorenog društva u Oxfordu do danas velikog nacionaliste i populiste koji je protjerao glasovito Srednjoeuropsko sveučilište koje je George Sörös, američki milijarder i filantrop židovsko-mađarskih korijena i jedno vrijeme Viktatorov pokrovitelj utemeljio još početkom 1990-ih godina u Budimpešti nakon pada Belinskog zida.

Orban je iznimno sposoban, ali jednako tako i ciničan političar, lišen svih moralnih skrupula koji zna kako pridobiti masovnu potporu i boriti se protiv demokratske oporbe.

Ono što je novo, nije njegov autoritaran stav, već otvoreno ignoriranje, pa i prkošenje moralnim regulama.

Izgradio je najkorumpiraniji sustav u modernoj mađarskoj povijesti.

Ovladao je tiskanim i elektroničkim medijima i tako osigurava da se u javnosti ne problematizira podrijetlo ogromnog bogatstvo koje je uz pomoć svojih oligarha i tajkuna nagomilao.

Ideologija pod kojom to (p)ostvaruje nije mu važna, mijenja se izbornim ciklusima, a bitni elementi su uvijek isti: nacionalizam, obiteljska i kršćanska tradicija u kombinaciji s velikom materijalnom potporom Rimokatoličke i protestantske Reformirane crkve kojoj obiteljskom tradicijom pripada.

Nakon pobjede na izborima 2010. preuzimanje apsolutne vlasti postalo je glavnim Orbanovim političkim imperativom u čemu je definitivno uspio; uništio je gotovo sve demokratske institucije, a osvajanje dvotrećinske većine u parlamentu pomoglo mu je da prema vlastitim interesima mijenja Ustav i izborno zakonodavstvo prilagodi potrebama svoje stranke.

Uz to, posredstvom parlamentarne većine kontrolira izbor predsjednika države, u pravilu protokolarnu marionetu; Ustavni je sud popunio FIDESZ lojalistima i iz pravosudnog sustava eliminirao sve neovisne i nepodobne suce.

Američka nevladina udruga Freedom House Mađarsku je svrstala u poluslobodne zemlje gdje vlada privid demokracije, nešto između nefunkcionalne zapadne demokracije i nepotpune diktature.

EU je, po mišljenju Lendvaija, propustila na vrijeme reagirati uvođenjem konkretnih mjera za kažnjavanje članica koje krše europske zakone i vrijednosti.

Tek tijekom 2021. došlo je do promjena u sustavu: u slučaju nepoštivanja odluke europskog suda (izbjegavanja Mađarske da poštuje zakone u odnosu na prava LGBT zajednice, gušenje neovisnih medija, odnosi prema Romima…) država može biti kažnjena uskraćivanjem financijskih sredstava iz EU-fondova.

A, budući se radi, recimo za razdoblje 2021-2027, o 18 milijardi iz kohezijskog i osam milijardi eura iz fonda za oporavak, jasno je da će Orban usprkos stalnim namjernim i promišljenim faulovima u odnosu na Bruxelles, ostati unutar EU, ali će je nastojati sve više (o)slabiti, kako bi unutar europskog parlamenta pokrenuo i formirao nekavu novu, hard narodnjačku struju, pa i novi politički pokret širih razmjera.

U svakom slučaju Orban je, ističe Lendvai, predstavljajući se lažno kao zaštitnik naroda, uspio toliko devastirati mađarsko društvo da ga je pretvorio u svoj neprikosnoveni, nedodirljivi leno, a za to je, da paradoks bude veći, sve do nedavno dobivao unosne financijske tranše iz Bruxellesa.

Desničari diljem Europe ga obožavaju, jer poput Mussolinija širi mit o jakom političaru, Vođi, a to, posebice u nestabilnim, kriznim vremenima kao što su naša masama uvijek imponira.

A Orban to uistinu impozantno fingira.