Novi sunovrat u zonu sumraka

… koji će kad se kompletira dokumentacija biti proslijeđen hrvatskom predsjedniku, iako je još tijekom kampanje Milanović naglašavao kako institut pomilovanja nikad za svog mandata iz principijelnih razloga neće koristiti, smatrajući ga carskim ovlastima, tj. „reliktom prošlosti“.

I uistinu, u protekle dvije godine Milanović je odbio sve zahtjeve za pomilovanjem (više od 270) i u tomu je, barem zasad, demonstrirao dosljednost, za razliku od svojih prethodnika na predsjedničkoj funkciji koji su spomenuti institut koristili često i (o)lako.

ZASLUGE „UDBAŠKOG DVOJCA“: Primjerice, Franjo Tuđman je samo za svog drugog mandata pomilovao gotovo sve tada osuđene hrvatske vojnike, za ubojstva Srba nakon „vojno-redarstvene operacije Oluja“, Stjepan Mesić je tu praksu nastavio, a proslavio se puštanjem na slobodu Siniše Rimca, jednog od članova grupe monstruoznih ubojica zagrebačke obitelji srpskih korijena Zec.

Kolinda Grabar Kitarović svojim potpisom omogućila je tajkunu Leonu Suliću i bankaru Davoru Sieteru, a zapravo notornim kriminalcima prijevremeni izlazak iz zatvora, jer su joj, kako se kasnije ispostavilo bili najizdašniji donatori tijekom kampanje.

Nakon bure koja se potom digla u društvu, malo je prorijedila korištenje instituta pomilovanja, ali ga se nije posvema odrekla.

U pismu, koje je uz molbu za pomilovanje Uredu predsjedniku uputio već spomenuti Nobilo (u Haagu je branio generala Blaškića), šestoro hrvatskih generala, među kojima se našao i Ante Gotovina, čovjek kojeg veliki dio hrvatske javnosti drži ikonom Domovinskog rata, zatražili su puštanje na slobodu udbaškog dvojca Perković-Mustač, ističući njihove zasluge i doprinos u stvaranju i obrani RH u razdoblju 1990-1995.

A kad već generali govore o doprinosu Perkovića i Mustača Domovinskom ratu, treba podsjetiti kako su obojica visokih funkcionara jugoslavenske tajne službe imali istaknutu ulogu i u hrvatskoj obavještajnoj zajednici.

Perković je jedno vrijeme bio i pomoćnik ministra obrane Gojka Šuška, a Mustač je djelovao i u Uredu za nacionalnu sigurnost kojeg je vodio jedan od najbližih i najpovjerljivijih Tuđmanovih suradnika Hrvoje Šarinić.

Dakle, u vrijeme strašnih zločina počinjenih nad „hrvatskim Srbima“ u Vukovaru, Osijeku, Sisku, Karlovcu, splitskoj Lori idt. kao i izraženog progona neovisnih intelektualaca i novinara kritički raspoloženih prema Tuđmanovom režimu, uživali su puno povjerenje vladajućih HDZ struktura.

Često se ističu i njihove zasluge u stvaranju HDZ i upravo se i na te zasluge pozvao njihov odvjetnik Nobilo; konstatirajući kako ne zna kakvu će odluko donijeti Milanović, ali da dobro zna kako bi reagirali Tuđman i Šušak da su živi; prvi bi sigurno pomilovao obojicu, a drugi bi se svojim potpisom pridružio generalima.

„PRAVDA“ I „MILOSRĐE“: Naravno, pismo generala diglo je na noge svekoliku hrvatsku desnicu koja ga je gotovo unisono osudila kao izdaju, udar na same temelje nacionalne državnosti i izazivanje novih podjela u društvu.

Posebnu je konsternaciju izazvao potpis generala Gotovine i njegovo obrazloženje: „I pod pretpostavkom da su Perković i Mustač ispravno osuđeni (Mustač je kao politički šef Službe državne sigurnosti u Zagrebu naložio 1983. Perkoviću da organizira Đurekovićevo ubojstvo), moj je stav da pravda i ljudskost zahtjevaju od nas da pružimo milosrđe“.

A, dodatnu je buru digla izjava generala Pavle Miljavca, također jednog od potpisnika pisma kako mu se Tuđman povjerio da „bez Perkovića ne bi bilo ni njega, niti HDZ, a samim time ni samostalne Hrvatske“.

Kolege iz generalskog zbora optužile su Miljavca da insinuira kako su Udba i Kos zaslužniji za stvaranje neovisne RH, čak i više od samog Tuđmana, HDZ, branitelja, pa na koncu i hrvatskog naroda u cjelini.

Svekolika halabuka koja se digla oko pomilovanja i generalskog pisma rezultirala je i dosad najžešćim obračunom između Milanovića i Plenkovića; iz HDZ su ustvrdili kako se tu ne radi ni o kakvoj generalskoj inicijativi, već da je cijelu stvar „zakuhao“ zakulisnim radnjama sam predsjednik države, koji je još 2013, dok je obnašao dužnost premijera, nekoliko dana uoči ulaska RH u EU, donošenjem tzv. lex Perković pokušao eskivirati izručenje udbaškog dvojca Njemačkoj i tako izigrati obveze koje je RH tijekom pristupnih pregovora preuzela, što je toliko razljutilio njemačku kancelarku Angelu Merkel da je odbila doći u Zagreb na dan hrvatskog ulaska u EU.

I danas se u hrvatskim pravni(čki)m krugovima vode sporovo oko toga je li odluka o izručenja Mustača i Perkovića Njemačkoj bila donešena protivno zakonima RH; Milanović je tvrdio kako niti jedna suverena država ne izručuju svoje obavještajce drugoj državi, već im, ako je to potrebno, sama sudi, ali na koncu je pod strahovitim pritiscima Berlina i prijetnjama sankcijama iz Bruxellesa morao popustiti i udbaški dvojac izručiti njemačkom pravosuđu.

A na tvrdnje Plenkovića i HDZ da je cijelu priču orkestrirao Ured predsjednika, Milanović je na njih poput bijesnog Orlanda sasuo, na pasja kola salve uvreda, poručujući između ostalog kako je premijer „udbaški gojenac“ čiji je (nedavno preminuli) otac bio major Kosa i Udbe, koji je 1980-ih godina, dakle još u „komunističko vrijeme“ surađivao s Perkovićem i njegovom službom; kako se HDZ „poput žvake“ zalijepio za Udbu, te da je HDZ banda koja vodi zemlju krimogenim metodama, a vlada je sastavljena od korumpiranih ministara koje bi trebalo (o)suditi za politički kriminal.

USTAVNA KRIZA: Naravno, odmah je uslijedio Plenkovićev odgovor koji mu je prigovorio „divljačko i primitivno ponašanje“ i stoga on osobno i njegova vlada više nemaju namjeru s njim izravno komunicirati, izuzev pismenim putom. Budući je Milanović „manipulator i lažljivac“, a vjerovatno i „proruski agent“, šteta koju je na vanjskopolitičkom planu naneo svojoj zemlji je nemjerljiva, posebice u BiH, gdje je uvredljivim riječima na račun Bošnjaka pokidao sve mogućnosti za donošenje novog izbornog zakona koji bi pred skorašnje izbore omogućio „bosansko-hercegovačkim Hrvatima“ da konačno u Predsjedništvoi BiH biraju svog „autentičnog“ predstavnika, a ne da ih im ga nameću Bošnjaci.

Stoga, zaključio je Plenković, jedino je rješenje bojkot predsjednika RH i čini se, na što je s pravom upozorio prof. dr Ivo Josipović, bivši predsjednik hrvatske države, nalazimo se na pragu dugotrajne ustavne krize, jer po Ustavu RH osnovna je dužnost predsjednika i premijera da surađuju.

Ne moraju se međusobno respektirati, čak ni trpjeti, ali su dužni surađivati kako bi funkcioniranje države bilo regularno, barem u onim segmentima gdje su im zajedničke nadležnosti, poput vanjskih poslova, nacionalne sigurnosti i zapovjedanje vojskom. Imenovanja veleposlanika su već duže vrijeme na čekanju, međusobna netrpeljivost između Milanovića kao vrhovnog zapovjednika OS RH i ministra obrane Banožića je nepremostiva, Vijeće nacionalne sigurnosti se ne sastaje…

Očevidno, i Milanoviću i Plenkoviću osobni animoziteti su daleko važniji od suradnje; oba su gotovo patološki narcisoidno opsjednuti vlastitim likom i (ne)djelom, sve više energije i vremena troše na međusobna prepucavanja i uvrede, nego na obveze i dužnosti koji im pripadaju po Ustavu.

Plenković optužuje Milanovića kako je snizio razinu političke kulture do besmisla i psovke od čega će se RH teško i to godinama oporavljati, ali pri tomu stalno zaboravlja kako HDZ, već 30 godina svojom sustavnom kleptokratskom i krimogenom politikom sramoti državu koju vodi.

Ali, nije toliko problem u obostranoj primitivnoj komunikaciji, izrečenim uvredama i lažima, već u bježanju od mračnog nasljeđa prošlosti, uključujući i Domovinskog rata, odnosno od pitanja (i relevantnih odgovora): mogu li zasluge u obrambenom ratu biti osnov za aboliciju počinjenih zločina, prije ili tijekom ratnih događanja? Jer, ukoliko se pomiluju Mustač i Perković (od 2019. nalaze se u zatvoru u Glini,) čemu je čini se Milanović sklon, zašto to pravo onda ne bi imali i svi ostali, poput recimo Glavaša i brojnih drugih „zaslužnih za slobodu Hrvatske“?

U svakom slučaju presedani tog tipa ubojiti su za demokratsku stabilnost države, otrov za već i onako korumpirano pravosuđe i nedopustivi moralni relativizam; Milanović je toga dakako svijesta, uostalom kao i datog obećanja, ali pokušava naći neki modus kojim bi opravdao pomilovanje i tako izravnao stare račune, a da mu to ipak ne nanese veću političku štetu.

Na koncu, kad se sve političke magle razbistre stvar je ipak krajnje jednostavna: svatko tko počini zločin mora za njega i odgovarati, tu ni za koga ne bi trebalo biti milosti, niti popusta, bez ogleda na dob, zdravstveno stanje ili zasluge. Ako si znao druge, nevine i nedužne zaviti u crno, onda moraš i do kraja, bez ostatka okajavati grijehe svojih (zlo)čina.