Novinarima u Srbiji potrebna psihološka podrška zbog trauma 1Foto: EPA-EFE/ JENS SCHLUETER

Novinarima u Srbiji je potrebna psihološka podrška, jer ih je sve više koji doživljavaju traume na poslu, zbog različitih vrsta pritisaka kojima su izloženi od urednika i vladnika medija, piše portal Autonomija.

U Srbiji je, nažalost, danas mnogo novinara koji doživljavaju traume na poslu, ali se ne obraćaju za pomoć na pravu adresu, pa rešenje često nalaze u alkoholu. U velikoj meri, novinari doživljavaju traume od urednika koji su tu samo da bi izvršavali naloge novokomponovanih vlasnika, tajkuna, političara…“, navodi Autonomija.

Psiholog Marko Tomašević iz psihološkog savetovališta „Mozaik“ rekao je da su ljudi primorani da rade u nekim redakcijama, jer je to jedini način da obezbede sebi neku platu da se izdržavaju.

„A to i jeste neka vrsta modernog ropstva: ako ste ucenjeni i u poziciji ste da ne možete da budete objektivni i ako taj zadatak izvršite na način kako vam je urednik rekao ili zbog direktiva koje su u svakom smislu pogrešne“, kazao je Tomašević za Autonomijua.

Prema njegovim rečima, novinari su skloni alkoholizmu jer je alkoholizam u stvari pokušaj da se izađe na kraj sa nečim u nedostatku drugih mehanizama.

Urednik u redakciji BIRN-a Milorad Ivanović radi kao saradnik međunarodnog Dart centra za novinarstvo i traumu za područje Srbije i po potrebi povezuje kolege sa međunarodnim stručnjacima iz oblasti psihologije.

„Dart centar smatra da je čovek neka vrsta kontejnera koji se vremenom puni raznim negativnim informacijama i da bi taj kontejner povremeno trebalo da se prazni tako što bi novinari međusobno pričali o svojim iskustvima i na taj način se oslobađali problema. Kolegama sa težim stanjima, kojima razgovor ne pomaže, Dart centar predlaže razgovor sa psihoterapeutima“, naveo je Ivanović.

Iako Dart centar sarađuje sa psiholozima širom sveta, kada je reč o Srbiji takvi sistemi još nisu razvijeni.

„Mi bismo na tome zapravo hteli da radimo, da napravimo neku mrežu u kojoj bi bili novinari, urednici i psiholozi, gde bi pomagali jedni drugima. Za sada ta pomoć ne postoji“, objasnio je Ivanović.

Tamara Filipović iz Nezavisnog udruženja novinara Srbije kazala je da to novinarsko udruženje planira da se bavi psihološkom podrškom novinarima.

Bojana Trivunčić iz Centra za rehabilitaciju žrtava torture IAN pozdravila je tu ideju i dodala da bi se rado uključila u rad jedne takve mreže.

„Jako je bitno da su novinari i sami svesni šta treba da urade da bi im se olakšao posao jer se najbolje uči iskustveno, a to se najbolje i primi. Za razliku od nas psihologa novinari su direktno izloženi traumama. Ako idete na lice mesta kada se nešto strašno desi to je još veće traumatsko iskustvo od nas koji slušamo tuđe traume“, navodi Trivunčić.

U NUNS-u su tokom ove godine zabeležili oko 80 pritisaka, devet fizičkih napada i oko 20 verbalnih pretnji novinarima.

„Ustanovili smo kroz analizu poslednje tri godine da oko 30 odsto agresivnih izjava, pretnji i pritisaka na novinare dolazi od najviših državnih službenika i nosilaca funkcija. Najizloženiji bili su iskusni novinari koji kritički razmišljaju i prave priloge o temama od javnog interesa“, navela je Tamara Filipović.

Za novinare koji na poslu trpe pritiske i doživljavaju traume može se reći da imaju oboljenje koje se može klasifikovati kao profesionalno, što se u domaćoj medicinskoj praksi u retkim slučajevima dijagnostikuje.

I pored izražene potrebe medijskih radnika, sistematski pregledi zaposlenih u medijima u Srbiji, ako ih ima, nisu obuhvaćeni i psihološkim pregledima.

„U inostranstvu postoje procedure i to su normalne stvari. Kod nas to ne postoji iz nekog razloga, ali nemam odgovor na to pitanje“, rekao je psiholog Marko Tomašević.

Anonimni sagovornik Autonomije ispričao je da se sa svojim traumama izborio bez sistematskog pregleda.

Na pitanje da li bi ohrabrio kolege da se obrate psihologu, ako imaju traume, odgovara da bi to zakonom propisao.

„Ne da bih ih ohrabrio, nego bih zakonom propisao da svako, uz izabranog lekara, stomatologa i ginekologa, ima izabranog psihologa sa obavezom mesečnih poseta u trajanju od sat vremena, a po potrebi i češće. Jednostavno je: ako te boli grlo ideš kod lekara, ako boli zub ideš kod zubara, ako boli ‘duša’ ideš kod psihologa“, zaključio je sagovornik Autonomije.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari