Kada se prisjetim, već toliko godina nakon Krležine smrti, časova provedenih uz njega, vidim najprije prostore gdje sam ga imao prilike sretati i razgovarati s njime: Štrosmajerov trg i Leksikografski zavod u staroj zgradi Matice hrvatske, kuća na Gvozdu 23 s golemim vrtom, stan na prvom katu, njegov kabinet s debelim svescima „Enciklopedije Jugoslavije“ na koju je bio ponosan premda ne baš i posve zadovoljan njome, blagovaonicu koju je supruga Bela uredila na svoj način, veliku trpezu na koju je pomoćnica Ivka diskretno iznosila jelo, automobil koji je spretno vozio neumorni Josip, nekadašnji Gradski podrum, večeri i večere u njemu, kratke izlete u okolicu Zagreba, rijetke Krležine posjete u Novi Zagreb, u Utrinu gdje sam stanovao nekoliko godina – imao sam pianino i po želji svoga gosta ponekad svirao varijacije na teme starih ruskih romansi.
Dobro se sjećam Krležina glasa, istodobno blaga, odlučna i opora, na trenutke umorna i ljutita: kad u mome sjećanju taj glas potamni ili izblijedi, poslušam kasetu na kojoj Krleža priča o svom susretu s Titom u Šestinama uoči rata i čita jedan odlomak na kajkavskome kojim u „Zastavama“ govori doktor Vugrovečki (ta je kaseta svojedobno izišla u „Jugotonovu“ izdanju, ali je odavno nema u opticaju, kao uostalom ni većine Krležinih knjiga u knjižarama).
Zajedno s glasom navru u sjećanje i teme o kojima smo vodili razgovore, više Krležini monolozi nego naš dijalog. Veći dio svega što sam imao priliku čuti nije ušao u sedam izdanja „Razgovora“. Često je bilo riječi o smrti i sjeni. „Moje smrti“, rekao bi Krleža, sjećajući se tragična kraja svojih vršnjaka i drugova: braće Cvijića, osobito Đuke, Kamila Horvatina, Vlade Čopića, Gorkića, svi su završili u gulagu, ili pak „Gute“ (Cesarca) i Zvonka Rihtmana koje su strijeljali ustaše. „Moje sjene“ – to su bili prije svega Supilo, Križanić, Kranjčević, ponekad Matoš, na kraju i Tito :“tko zna što će nas snaći nakon Titove smrti; ne bih to želio doživjeti“, ponavljao bi posljednje godine života.
Prebirem po bilješkama koje sam započeo pisati u času kad nas je napustio, kad nisam ni slutio da bi ga mogla snaći sudbina koja ga je zatekla.
Njegova je pojava bila na neki način neočekivana i iznenađujuća – u času kad se javio izgledali su potrebnijim gradnja i učvršćenje lomljivih tradicija nego osporavanje i pobuna. Nastojao je više nego itko prije njega promijeniti naša shvaćanja kulture, uvesti u nju druge pojmove i drukčije načine gledanja, dovesti u pitanje mjerila koja su smatrana nezaobilaznim i nezamjenjivim, po kojima smo sudili (i sudimo) sami o sebi i jedni o drugima. Proširio je raspone nacionale kulture i književnosti na njihovim vlastitim osnovama. Združio je pučku predaju „potepuha“ Kerepmuha s humanističkim i enciklopedijskim naslijeđem. Suočavao našu današnjicu s „Evropom danas“. Nitko se prije njega na cijelom južnoslavenskom prostoru nije, s toliko snage i stila, uhvatio ukoštac s „fatalnim nesporazumima i razdorima“, okomio na „palanačke mentalitete“ i „tromosti duha“, na svekolike naše „svetinje“, „obmane“, „književne laži“.
Vodio je bitku koja se na ovom prostoru izgleda ne može dobiti. Njegov poraz vrijedi mnogo više od samohvalnih pobjeda kakve slušamo. Nastojao je pokazati kako je moguće biti nacionalan a da se pritom ne bude jedino „svojim svoj“. Po širini svojih pogleda na svijet bio je građaninom svijeta. Poučio nas je kako se može poštovati vrijednosti tradicije a da se pritom ne bude tradicionalistom; kako strast opredjeljenja ne mora umanjivati kritičku svijest; kako se istinska kultura i umjetnost, u lijevom pokretu za koji se od mladosti opredijelio, ne mogu zamijeniti „lijevom frazom“ i „prigodnom parolom“; kako ideju ili doktrinu može upropastiti „ideološka indoktrinacija“; kako nacionalna kultura često postaje ideologijom nacije. Sve su te pouke sačuvale aktualnost.
Kao pisac tvrdio je da „negacija može biti familijarni oblik prihvaćanja stvarnosti“. Upozoravao je svoje drugove da istinska revolucija nije mit, nego „pobjeda nad mitom“. Kao djelatnik kulture smatrao je da političku pobjedu „treba pretvoriti u kulturnu pobjedu“. Njegovi politički stavovi nisu određivali ni ograničavali estetske. Oni estetski su često poticali ili oblikovali političke. Svoju je poetiku umio izdići iznad mode i manirizma. Jezik je uspio očuvati, kao malo koji lijevo opredijeljen pisac, od pogubnoga utjecaja političkoga jezika. To je smatrao važnijim od palanačkih polemika o književnom jeziku, u kojima glavnu riječvode zadrti nacionalisti kojima je književnost strana. I na kraju – smijem li to prenijeti kao poruku mladome piscu – Krleža nije mlađima od sebe dijelio staračke savjete. Ni to nije najmanje važno u biografiji pisca.
Bilježim na kraju posljednje, skorašnje sjećanje. Prije koju godinu, prolazeći kroz Zagreb, svratio sam na Mirogoj da posjetim Krležin grob. Bio je zapušten i nečist. Na nadgrobnoj ploči, koja po želji pokojnika podsjeća na bogumilski stećak, trunuo je sasušen struk ruža, nekoćcrvenih. Nazirao se crn i ljepljiv trag koji su ostavile za sobom venući. Nadam se da je sad drukčije – možda je to samo nada.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
