Niz ulicu u bjelopoljskom naselju Lješnica tutnje mašine za asfaltiranje puteva. Cvrči vruća smješa, kao ćevapi na roštilju. Pišti džada pod teškim valjkom. Vrućina se razliva na sve strane. Čuju se povici. Dozivanja. Gestikulacijama se sporazumijevaju radnici i stanovnici ulice.
– Samo malo, ovdje, ispred moje kuće…, ubjeđuju šefa na trasi da im osvježi ulaz i nutkaju ga domaćom šljivovicom žutom kao dukat. A on, odmahuje rukom. Jer, kad bi svima udovoljio ne bi mu ostalo asfalta ni za pola ulice. Za trotoare da i ne pričamo.
Gledam niz ulicu i nešto razmišljam, šta će Bjelopoljcima trotoari. Eno, urađeni su svuda u užem dijelu grada, pa šta. Samo bačene pare. Ništa drugo. Neće ti bjelopoljski kaldrmaš trotoarom, kad bi ga strijeljo. Ne, za živu glavu. No posred magistrale. A to što trube automobili za njim, baš ga briga. Što, da ga ne smije neko „zgazit“. No, ako li mu se okrene… Uuuf!
Njega, koji je rođen i odrastao baš na ovoj kaldrmi, sad treba neko da otjera na trotoar. Da ga pomiješa sa onim seljacima iz Godijeva i Tomaševa.
Ma, bježi bre.
Miči mi se tamo!
Ovako preko dana. A uveče, kera za lanac, pa u šetnju. Jer, u posljednje vrijeme, ako si staročaršijaš, pored izbjegavanja trotoara, moraš imat i kera.
– Oh, đe da ga uvodiš u kuću da spava s tobom. Lijepo je mom „rotfajleru“ i pod strehom. Ništa mu ne fali. Napravio sam mu kućaru od šperploče, ubacio u nju jedno parče sunđera i da vi’š što mu je zgodno. Učvrstio ga, ne može bit bolje. Lanac debeo kao ruka, a kolac sam mu donio iz vrh Obrova.
Ova dva uslova, ako si pravi starokaldrmaš, moraš ispunit. A smeće đe ćeš bacit, to je lično tvoja stvar. Eno ti Lima pa raspali. Voljko ti u Patkovu otoku, voljko na Idriski Lim. Ljuljaj, brate. Samo pazi da te komunalni redar ne primijeti.
Lično sam gledo kako komunalci čiste obale Lima ispod Parka pjesnika. Grabuljaju grdnici plastične kese i boce, skupljaju otpatke hrane… I samo što prođoše 100 metara nizvodno, jedna gospođa iz Gornje mahale zafrljači kesu punu smeća u Lim.
Očevidac sam bio i kako jedan bračni par srednjih godina uveče dogoni kolica puna smeća na pješački most prema Loznicama i istresa ih u Lim. A poslije sam ih sretao đe šetaju pudlicu. Bijelu i okruglu, kao grudvu snijega. I u pozorištu sam ih viđao. I na koncertu jednog američkog džez orkestra. Doduše, bili su u dubokom snu, zajedno sa još pola prisutnih.
„Kulturo, eve me“, pade mi na pamet Radovan III, a i ona priča skraja četrdesetih godina prošlog vijeka. Naime, Ministarstvo kulture ondašnje Jugoslavije poslalo dopis u Gacko da naprave izvještaj šta je u prethodnom periodu ta bosanskohercegovačka opština uradila na „polju kulture“.
Našle se glavešine na muku, o jadu se crnom zabavile. Poznojile se i umorile, ali je izvještaj puko: „Mi osim Gackog polja drugog nemamo. A na njemu dobro uspijevaju poljoprivredne kulture: pšenica, ječam, raž, ovas, kukuruz… I svake godine su nam puni hambari“, napisale su mudre glavešine.
Niz bjelopoljsku ulicu i dalje su tutnjele mašine za asfaltiranje puteva. A na crnim, svježe izlivenim, trotoarima, ostadoše šare mojih cipela…
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
