Iako mnogi prevođenje, u užem smislu riječi, smatraju „sporednom disciplinom“, ono je suprotno uvriježenom mišljenju, ključno za razumijevanje, ne samo književnosti i kulture u svim njenim brojnim, bogatim i široko razgranatim eksplikacijama („prevoditi već znači biti traduktolog“), već je, kako piše Rada Iveković „prevođenje univerzalni jezik koji omogućava prihvaćanje jezika jednih u drugima“.
U svojoj najnovijoj knjizi Politike prevođenja; exercices de partage (s francuskog prevela Milena Ostojić, u suradnji s autoricom), u izdanju Frakture (2022), okušala se u „svakovrsnim vježbama“ političkog prevođenja: od unutarnjeg prema izvanjskog i obrnuto, od rata prema miru, od podčinjavanja ka subjektivizaciji, od Azije prema Europi (prvenstveno indijska i francuska filozofska tradicija), od religije k politici, od nepolitičkog u političko, od nacije u seksualnost, od reforme u revoluciju i obratno, od prošlosti prema zajedničkoj budućnosti.
Jezici se međusobno nose, primaju i prožimaju i upravo je o tomu, u devetom poglavlju ovih briljantno napisanih eseja, prof. dr Rada Iveković postavila pitanje o kulturnoj i društvenoj ulozi prevođenja, odnosno pita se: što znači prevoditi i odmah odgovara i iznosi svoj stav: „Prevoditi podrazumijeva, osim prelaska ili prenosa iz jednog jezika na drugi ili s jednog mjesta na drugo, život na granicama i prijem (accueil) ili azil ljudi, djela, s dijelom njihovih konteksta, u novoj okolini. Taj azil zauzvrat stvara jedno ili više novih okruženja koji se presijecaju i koegzistiraju“. I stoga se logično nameće pitanje odabira „politike prevođenja“, uz autoričinu napomenu kako se naša „traduktologija“ odnosi na jezik, u onoj mjeri u kojoj o njemu ovisi, dakle prvenstveno u metaforičkom smislu. U tom kontekstu prevođenje nikako i nikada nije neutralna ili nevidljiva aktivnost, jer još od Frankfurtske škole na Zapadu nitko, ili malo tko vjerujeu „nevidljivost prevođenja“.
U maestralno napisanom predgovoru ovoj knjizi, slavni francuski filozof Etienne Balibar je zaključio: „Ovi eseji ne sadrže samo historijske i antropološke analize, kritike koje nam olakšavaju proučavanje obimne međunarodne literature, nego također razvijaju originalnu koncepciju procesa transfera između jezika, kultura, identiteta, subjektiviteta. Istovremeno, omogućavaju nam da shvatimo zašto su pitanja prevodivosti i neprevodivosti u intelektualnoj kulturi našeg vremena dospjela na središnjr mjesto s kojeg možemo nanovo misliti, ali i prakticirati zahtjhev za univerzalnošću… Ovi eseji ne čine samo sumu znanja, oni su također odraz života obilježenog znakom iskorijenjenosti, egzila, ustrajnosti i bezgranične znatiželje prema idejama i ljudima koji ih nose, kao i one snage imaginacije koje dozvaljavaju da se postane drugim, a da se ipak ne izgubimo i da sebe ne izdamo… Na osnovu toga možemo početi razumijevati u kojem smislu prevođenje treba zvati političkim. To je sasvim suprotno od institucionalne politizacije upotrebe i metoda prevođenja koje mu predstavlja tek degradaciju ili inkorporaciju u unaprijed uspostavljene i kodificirane forme političkog, dok se pak nasuprot tome radi o tome da mu se smisao proširi na sve situacije susreta i tenzije između životnih i iskustveno heterogenih oblika, koji se nalaze s obje strane institucionalne ili imaginarne granice… Prevođenje nije ni teorijski predmet, ni tehnička procedura, ono je kolektivni problem koji se neprekidno premješta i nanovo otvara, problem koji se i sam mora prevesti“.
Rada Iveković već godinama (od raspada Jugoslavije, koju je napustila nakon što su je nove hrvatske vlasti na sve moguće način izlagale bezrazložnom javnom, medijskom sramoćenju i iznosili laži i klevete na račun njenih političkih i teorijskih stavova) živi i radi u Francuskoj; kao uvažavani znalac indijske filozofije i kulture gostovala je na brojnim sveučilištima diljem svijeta, ali istodobno napisala je i čitav niz djela i studija iz različitih područja društvenih i humanistučkih znanosti; od političke teorije, feminističkih i postkolonijalnih studija, preko pitanja koje se dotiču nacije i nacionalizma, identiteta, demokracije, migracija, rata i nasilja do raznorodnih kulturalnih propitivanja naše civilizacije u najširem smislu te riječi. Upravo je na primjeru ratnih događanja u bivšoj Jugoslaviji (o)branila antinacionalistički, antirasni i anti patrijarhalni stav, ali pri tomu, kako naglašava Balibar, izbjegava dvostruku zamku u kojoj se kriju opasnosti da se od jednog tragičnog, ratnog iskustva form(ul)ira nekakva atipična kulturna tradicija, odnosno politička formacija, a to je uloga spolnih razlika koja je konstitutivna u uspostavi nacionalnih identiteta. Rodna nejednakost, kao i druge isključivosti (ali i podređene uključivosti), poput diskriminacije na temelju spola, etničke pripadnosti, nacionalnog državljanstva, politički i historijski konstitutivna za društvo podržavane su tzv. dijeljenjem (raz)uma (partage de la raison) i moraju se moći i znati prevladati. Nacije i rat nerazdvojan su par, tvrdi dr Iveković, a ta nas činjenica onda suočava s pitanjima o uvjetima na koji se način žene danas suočavaju s nasiljem.
Politike prevođenja su polifono, s puno erudicije i znanja (na)pisano štivo koje nas upozorava na „odsutnost smisla“ u politici odnosa prema ženama, ali i svim drugim isključenim zajednicama, a dodatni, antropološki problem, po autorici ove knjige, jest u tomu što je odnos muško-žensko zapravo par excellance složen i nepredvidiv odnos koji bi usprkos svemu valjalo pokušati „prevesti“, jer to je jedini način da se barem ublaže postojeće tenzije koje imaju svoje kulturološko, biološko, moralno, religijsko, povijesno, tradicijsko utemeljenje. Prevođenje nije teorija ili puka tehnika, to je kolektivni problem koji se stalno „premješta“ i uvijek iznova otvara; dr Iveković ne pokušava relativizirati, već razumijeti „vrijednosti naše civilizacije“ i kako bi nam što je zornije pojasnila svoj stav, krenula je od „jugoslavenskog građanskog rata“, kao pozornice samouništenja Europe, želeći se na taj način približit tzv. unutarnjoj globalizaciji, koju naziva „nedostajućom poviješću“ i koju moramo (pro)naći, inače smo osuđeni na polako i mučno (od)umiranje, ili pak na život, ali bez svega onoga što karaktrerizira istinsku ljudsku zajednicu, dakle svega onoga što nam kao ljudskim bićima nužno pripada. Moramo „osvojiti“ povijest, ali na drugoj razini, a to je jedino moguće uz pomoć, ili posredovanje tzv. politike prevođenja. Međutim, prevođenje, samo po sebi, upozorava nas dr Iveković, ništa nam ne jamči, tek uz smislenu politiku prevođenja potpomognutu kulturom i politikom tout court moguće je istražiti temelj zajedničkog smisla i ta i takva razdioba (raz)uma bila bi dobar početak politike prevođenja prihvatljive na globalnoj razini.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
