Obesmišljavanje antifašizma

Na koncu sve im se svodi na neradni dan, a jesu li tijekom Drugog svjetskog rata partizani bili dobri momci, a ustaše loši, ili obratno; tko se i za kakve ciljeve borio, malo ih interesira, posebice nakon što ih se gotovo svakodnevno u medijima i na društvenim mrežama zatrpava brojnim dezinformacijama, doradama i revizijama novodobne nacionalne povijesti, gdje im se u pravilu (ne)izravno sugerira kako se pod krinkom antifaizma radi(lo) o borbi i pokretu koji Hrvatima ništa dobrog nije donio. Dapače, samo se jedan, nacifašistički totalitarizam zamnjenio drugim, za hrvatski narod još okrutnijim, onim komunističkim, a to izvjesno nije razlog ikakvom slavlju.

IZNUĐENI, „TUĐMANOV PRAZNIK“: Najutjecajniji mediji, poput državne (javne) televizije, kao i ostale dvije TV mreže (RTL i Nova) s nacionalnom frekvencijom, prigodno izvjeste javnost kako se 22. lipnja, na dan „vjerolomnog“ napada Hitlerove nacističke osvajačke armade na do tada saveznički Staljinov komunistički Sovjetski Savez u šumu Brezovica odmetnulo 77 hrvatskih komunista kako bi izbjegli da ih ustaše uhite i ustrojili su, kako se to voli naglasiti, prvu organiziranu antifašističku borbenu formaciju u „srcu porobljene Europe“, ali za hadezeovski državni vrh to je (oduvijek) iznuđeni, neželjeni, praznik i najradije ga ne bi niti obilježavali, jer se ne uklapa u novokomponirani nacionalni narativ revidirane slike novodobne hrvatske povijesti, ali budući ga je utemeljio i osmislio osobno Franjo Tuđman, osnivač HDZ i ikona hrvatskih nacionalista nitko se ne usudi pokrenuti pitanje njegova ukidanja.

A, Tuđman je inzistirao na utemeljenju antifašističkog blagdana iz čisto pragmatičnih razloga; nastoja je, posebice pred međunarodnom javnošću, skinuti s Hrvatske i Hrvata stigmu ustašluka i pokazati kako početkom 1990-ih godina novostvorena, demokratska RH nema nikakve veze s ustašama i Pavelićevom NDH, na čemu je uoči i tijekom tzv. Domovinskog rata inzistirao jugokomunistički režim Slobodana Miloševića u Beogradu. Koliko god da se radilo o Miloševićevim politikantskim podmetanjima, moramo biti pošteni i priznati da brojni i relevantni prigovori nisu bili bez osnova, ali (iz)gubili su svaki smisao i snagu u populistički orkestriranoj stihiji nacionalističke politike, u režiji agresivne, velikosrpski dizajnirne nomenklaturne elite, u biti kontaminirane četničkom ideologijom a la Šešelj.

Dakle, Tuđmanu je antifašizam daleko više bio alibi, nego li potreba, a to je i zorno demonstrirao svojim ponašanjem i nepriličnim izjavama pred domaćom javnošću, dopuštajući nacionalističkoj desnici unutar HDZ da postupno (pre)uzme kormilo vlasti u svoje ruke, ali pri tomu svojim autoritetom vješto balansirajući između različitih struja unutar stranke kako bi stvarnu moć i kontrolu zadržao samo za sebe. A, i antifašizam mu je također bila samo jedna od poluga u igri prisvajanja te (sve)moći. Nakon gotovo tri desetljeća radikalnog nacionalističkog ispiranja mozga, za prosječnog Hrvata antifašizam se svodi na komunističku dogmu i huncutariju kojom se Tito (po)služio, kako bi se nakon što su partizani, pod vodstvom jugo-komunista porazili hrvatsku vojsku (domobrane i ustaše) i silom, mimo volje i htijenja hrvatskog naroda nametnuli kao neprikosnovena vlast (po uzoru na Staljina), tako da za Hrvate to nije bio nikakav čin nacionalnog oslobođenja, već uspostava novog ropstva, sve do krvavog kraha Titove Jugoslavije, kad je konačno dokinuta tijekom Domovinskog rata (1991-1995).

ČIJI JE DAN USTANKA U HRVATSKOJ: Porazivši Miloševićevu soldatesku Hrvatska se definitivno oslobodila, a dugo iščekivana ideja slobodne i neovisne RH doživjela punu afirmaciju, tako da Hrvati nemaju niti jedan razlog slaviti dan kad su se jugo-komunisti 1941. pobunili protiv tek (novo)formirane NDH, kao ostvarenja stoljetnog sna Hrvata o vlastitoj državi, koja je uistinu bila puna mana, ali to su navodno bile (samo) dječje bolesti, prije svega uzrokovane (pred)ratnim okolnostima koje bi se vremenom (iz)liječile, ali naravno nikome od ovih naci-mudraca i apologeta ustaškog režima nije (bilo) ni na kraj pameti barem spomenuti, a kamo li problematizirati rasne zakone, pogrome Židova, pokolje Srba, Roma i ostalih ideološki nepodobnih Hrvata, bezočnu pljačku tuđe imovine, Jasenovac… Stoga, ne čudi da su na ljutoj desnici sve brojniji glasovi, koje se HDZ ni malo ne trudi utišati, dapače, kako je već dosta toga da nam se svakog 22. lipnja serviraju antifašističke, antihrvatske laži; na koncu radi(lo) se o ideološkom, a ne nacionalnom ustanku, jer da Hitler nije napao Staljina (a prije toga su dogovorno podijelili Poljsku), ne bi ni bilo partizanskog odreda, a Tuđman se godinama zalagao za ovaj brezovički datum samo kako bi eutanizirao tobožnji antifašistički ustanak u Srbu, u Lici (27. srpnja 1941. u bivšoj se SFRJ slavio kao Dan ustanka u Hrvatskoj), a zapravo se radilo o četničkom pokretu i strašnom zločinu nad Hrvatima. Osim toga, novokomponirani državotvorni ideolozi naglašavaju kako nam je nužno pojmiti ključnu razliku u motivaciji Tuđmanovoj i današnjih antifašista: dok je prvi hrvatski predsjednik želio pokazati kako Hrvati nisu ustaše i da su se borili protiv nacifašizma, dotle potonji imaju posvema suprotan cilj: upozoriti da je u RH fašizam još uvijek živ, a evidentna potvrda je glasovita izjava bivšeg hrvatskog predsjednika, dr Ive Josipovića u izraelskom Knesetu (2012) o „oslabljenoj ustaškoj guji, ali koja je još uvijek tu“.

„ANTI ANTIFAŠISTIČKA KULTURA“: U tom kontekstu konačno bi valjalo odvagnuti treba li Hrvatima uopće Dan antifašističke borbe; treba li u RH ostati nacionalnim blagdanom, budući bi oni trebali spajati i povezivati sve građane i biti iskazom nacionalnog suglasja, što u ovom slučaju to nije. Antifašizam nije integrativan, već dijeli naciju, a sama činjenica da se netko (samo)promovira kao antifašist nije i dokaz da je automatski na strani pravde i demokracije. Stoga, Hrvatima treba jedna nova „anti antifašistička kultura“ lišena ideološkog naboja koja će im dati autentični okvir za pravu sliku hrvatske povijesti, u protivnom: po čemu se to hrvatski antifašizam razlikuje od recimo ruskog ili bjeloruskog? Pa, zar Putin nije samo logičan nastavak staljinskog puta i sindroma? I u nas se antifašizam (pre)često koristio kako bi se njime prikrili politički promašaji i utoliko je (iz)gubio svaki smisao. A, problem je takvog antifašizma što želeći (p)ostvariti apsolutnu vlast, uopće se ne libi primjene ni najmonstruoznijih fašističkih metoda u borbi protiv političkih konkurenata. Parola „smrt fašizmu – sloboda narodu“ možda je u ratu i imala smisla, ali danas je kontraproduktivna, opasno je oružje u rukama antifašista koji si uzumaju pravo da po vlastitom nahođenju odrede tko to jest, a tko nije antifašist, a tako oblikovan antifašizam staljinska je i komunistička, nedemokratska kreacija.

Na blagdanskom skupu u Brezovici, predsjednik RH je poručio: „Ne fašizmu – sloboda narodu“; preinačivši izvornu antifašističku borbenu krilaticu želio je naglasiti kako je u demokratskom okruženju izgubila smisao i predstavlja neprihvatljiv relikt pobjedničke, komunističke ideologije, ali zar je uistinu fašistička opasnost u Hrvatskoj, regiji, u Europi i šire doista nestala, zar Milanović ne vidi što se oko njega događa? I nastavio je: „Motivi, strahovi, porivi tih ljudi (u sisačkom odredu), njihov komunizam… želja da se mijenja svijet revolucijom istodobno je plemenita, međutim i gruba, surova. Zločini nakon rata su činjenica, dogodili su se nad Hrvatima, nad tada gubitničkom vojskom koja se nije htjela predati. Bili su masovni, u njima su sudjelovali i Srbi, ali i hrvatski komunisti, u ne malom broju. Ali, još je veći broj bio onih koji su o tomu šutjeli godinama, i Hebrang i Tuđman, treba li ih zbog toga osuđivati. Ne! Imam razumijevanja za to vrijeme… ali bez ogleda bili smo na pravoj strani povijesti, na pobjedničkoj, a pobjedila je jer bila je na strani dobra“. Izaslanik hrvatskog premijera u Brezovici, ministar Ivan Malenica nešto je frazirao o antifašizmu kao hrvatskom identitetu, ali je više govorio o Domovinskom ratu i braniteljima nego o meritumu slavljeničkog skupa, a izaslanik predsjednika Sabora RH, sisačko-moslavački župan Ivan Celjak zaokružio je što vladajuća HDZ i uopće desnica, ali i veliki dio hrvatskog puka o antifašizmu stvarno misli, a to je doslovno ništa dobrog, zasluge antifašista je spomenuo samo u kontekstu stvaranja hrvatskih, granica (povratak Istre i dijelova Dalmacije u sastav matice zemlje), a svima nazočnim je poručio: „Najveći su heroji u hrvatskoj povijesti hrvatski branitelji iz Domovinskog rata, jer su ostvarili stoljetni san o samostalnosti i neovisnosti RH“. Dakle, od svekolikog hrvatskog antifašizma prihvatljive su samo granice, sve ostalo je promašaj; 1945. nismo dobili demokraciju zapadnog tipa, već staljinski totalitarizam nespojiv s izvornim idejama antifašizma i stoga nam je danas nasušno potreban jedan „anti antifašizam“ kako bi se konačno oslobodili ideološkog zarobljeništva i izašli iz tog začaranog kruga koji nas u svakom pogledu sputava.

Ali, da se ne lažemo, bit je ipak u nečem posvemu drugom: cilj je konačno i za svagda obesmisliti hrvatski antifašizam kao naš autentičan doprinos vrijednostima suvremene civilizacije, p(r)okazati ga kao veliki promašaj i grijeh; kao zločinački projekt u kojem su Hrvati masovno stradavali, kao eksperiment koji je Hrvatsku unazadio i skupo koštao.