Obnova pravaštva, a ne ustašizacija

Jer, tu nije riječ o povijesti Drugog svjetskog rata – o tom dubljem historijskom sloju zna se sve, i tu ništa nije upitno. HOS je bio naprosto tehnički termin, naziv Hrvatskih oružanih snaga u koje su 21. studenog 1944. ušle Ustaška vojnica, stranačka vojska i redovna vojska, Hrvatsko Domobranstvo. Započeta reorganizacija nije u potpunosti dovršena sve do kraja rata.

Deviza „Za dom spremni“ što ukrašava grb suvremenog HOS-a, službeni je poklič NDH, kvislinške države stvorene voljom njemačkih snaga u njihovoj okupacijskoj zoni. Na talijansko okupirano područje nisu smjele stupiti čak ni u zajedničkim operacijama, koje su partizani prozvali „neprijateljskim ofanzivama“.

Suvremeni HOS iz Domovinskog rata i ploča u Jasenovcu zbog koje započinje spor, nemaju veze s tom dubljom historijom, osim što je Hrvatska stranka prava (HSP) disidenta Dobroslava Parage za svoju oružanu silu zasnovanu 22. siječnja 1991. izabrala taj naziv upravo stoga da se predstavi kao sljednica ustaške države i vojske NDH. HSP je zauzeo Starčevićev dom u Zagrebu, do tada sjedište Udruženja likovnih umjetnika i jedne turističke agencije jer je, na istom mjestu, u Drugom svjetskom ratu, bio uspostavljen Ustaški glavni stan. Pred zgradom je 1991. stajao brdski top B-1 i oružana straža u crnim uniformama.

Hrvatska vojska osnovana je u septembru 1991. i odmah je provela blokadu vojarni JNA, te spriječila opkoljenu vojsku da izađe i naoruža se teškim oružjem u dislociranim skladištima, koje su zatim zarobili branitelji. Uz mobilizaciju četvrt milijuna ljudi, to je omogućilo stvaranje kredibilne vojne sile. Dragovoljačke skupine među koje se umiješalo puno pljačkaša te politički avanturisti poput Hosovaca postaju time suvišni, nepoželjni, propagandno opasni zbog optužbi da Hrvatska obnavlja fašistički režim iz Drugog svjetskog rata. Osim toga, HSP je otvoreno konkurirao legitimnoj vlasti oslanjajući se na vlastite naoružane ljude, koji će poslije potpisivanja primirja u Hrvatskoj 2. siječnja 1992. prijeći u Bosnu i poremetiti sve planove koje je ondje te godine pokušao ostvariti dr. Tuđman.

Što je bila ideologija Paragina HOP-a, kakav je bio pravaški politički program, kakva strategija stranačke oružane formacije, HOS-a? Na čelo mu je kao zapovjednik Glavnog stana došao Ante Paradžik, studentski vođa hapšen 1971. On je sudjelovao u osnivanju HDZ-a, pa iz te stranke izašao optužujući je za politički oportunizam. Pripadao je „jastrebovima“, nacionalističkim „maksimalistima“ koji su zagovarali stvaranje Velike Hrvatske u fantazmagoričnim „povijesnim“ granicama do Drine. Poslije svršetka prve faze obrambenog rata, u doba velike pogibelji, dragovoljačke skupine HOS-a su se tolerirale, no u siječnju 1991. rasformirane su i inkorporirane u Hrvatsku vojsku, a zapovjednika Paradžika ubila je policija u jednoj zasjedi, navodno pogreškom.

U Tuđmanovoj viziji konačnog ishoda rata, susjedna država bila bi podijeljena između dvije strane – Hrvatske i Srbije. Svakome tko ga je htio slušati (pa čak i meni u većoj skupini novinara koje je okupio na božićnom prijemu u Predsjedničkim dvorima 1991. godine) spremno je na salveti crtao tu podjelu, koju je ekspertno, još prije početka rata, razradila skupina njegovih i Miloševićevih bliskih suradnika. Kartu u dvije verzije podjele (jedna je banovinska iz 1938. a druga više prilagođena demografskim statistikama) kao „podlogu za pregovore“ usuglasili su prof. Dušan Bilandžić i prof. Zvonimir Lerotić te Josip Šentija s hrvatske strane, a sa srpske akademkinja Smilja Avramov i akademik Kosta Mihajlović, koji je poslije izjavljivao da nije dobivao Miloševićeve instrukcije kako je to tvrdio Bilandžić, ali nije ponudio neku drugu verziju o svom mandatu za pregovore na kojima je Lerotić sudjelovao kao glavni politički savjetnik predsjednika Tuđmana, a Bilandžić kao njegov potpredsjednik u Predsjedništvu SR Hrvatske, vrhovničkog tijela države koja se tek kasnije ustavno transformirala.

U ovome je bitno uočiti da su u podjeli sudjelovali samo Srbi i Hrvati, da muslimanima (Bošnjacima) nije ponuđeno nikakvo zastupstvo, obećan ili ostavljen neki teritorij. Oni su se trebali utopiti u svoje povijesne „prednacije“ kojima su pripadali prije prijelaza na Islam.

Tome nasuprot, pravaši i HOS žele voditi zajedničku borbu s Bošnjacima, protiv Srba i u redove HOS-a normalno stupaju muslimanski borci. Prema svjedočenju zadnjeg zapovjednika HOS-a, generala HV i ABiH Ante Prkačina, u njegovom odredu koji je 1992. krenuo u pomoć Jajcu, većinu boraca sačinjavali su upravo Bošnjaci. Hrvatski stražar, vojnik HVO, koji ih je zaustavio na putu otrčao je svom zapovjedniku i povikao: „Zapovjedničke, autobusi su puni Turaka“! Na to će zapovjednik koji je razumio političku topografiju Bosne: „Ako su i Turci, to su generalovi Turci – propustite ih!“

Tuđmanova ideja bila je – podjela Bosne, a kad je od toga i odustao, muslimane nikad nije iskreno prihvaćao kao saveznike.

Načelnik Glavnog stožera general Tus nudio mu je uoči Sarajevskog primirja da se u 1992. i 1993. u savezništvu sa snagama Armije BiH presiječe posavski koridor koji je povezivao Srbiju s Krajinama i tako, jednim udarcem, završi rat, a srpsku državu i vojsku potisne na 400 kilometara od Zagreba. To je ponovio i 1995. kad se na Brijunima pripremala Operacija „Oluja“, ali mu je Tuđman ponovio ono što je često govorio svima koji su mu dolazili s takvim idejama: „Vi Tus ne razumijete povijesne silnice!“ A što su bile te silnice koje je samo on razumio?

Tek kad je propala zajednička akcija u Bosni koju je u Beogradu s Miloševićem na redovitoj osnovi dogovarao predsjednički majordom Hrvoje Šarinić, propali su politički i vojni sporazumi što ih je s vodstvom bosanskih Srba – sa samim Karadžićem – u Grazu vodio bliski Tuđmanov suradnik Josip Manolić, a na stožernoj razini s Mladićem operacionalizirao načelnik stožera HVO general Milivoj Petković. Tada je prekinut i šverc oružja i nafte koji se, zbog embarga Srbije, obavljao iz Splita i Ploča preko hrvatskih teritorija pod upravom Mate Bobana, odnosno preko Rijeke i kladuške enklave odmetnutog bošnjačkog warlorda Fikreta Abdića.

Pod pritiskom Amerike, potpisuje se Vašingtonski sporazum s Alijom Izetbegovićem i sarajevskom vladom te počinje suradnja i unosni šverc oružja bošnjačkim oružanim formacijama preko hercegovačkog teritorija. No, to su sve bili iznuđene kombinacije, a ne realizacija izvorne strategije. Osnovna Tuđmanova ideja bila je – sa Srbima se možemo dogovoriti, a muslimani su nam vječiti protivnik.

Je li Tuđman mrzio muslimane? Možda je to prejaka riječ, ali imao je prema njima negativan odnos, puno negativniji nego prema Srbima s kojima je Hrvatska pet godina ratovala. Kad se sagledaju sve njegove izjave i uđe u osobu, što uopće nije teško, jer on svoje ideje i stavove nije nikad skrivao, ni u privatnim razgovorima, ni u javnim nastupima, a ni u onome što je pisao, posve je očito da se njegov svjetonazor zasnivao na pojednostavljenoj doktrini koju je zastupao i Samuel P. Huntington, američki akademik i politički funkcioner, autor knjige „The Clash of Civilisations and the Remaking of the World Order“ (1996). Riječ je o predodžbi koja na Balkanu odavna postoji, a osobito je došla do izražaja u doba ratova za oslobođenje od turske okupacije u XIX stoljeću, po kojoj je Hrvatskoj suđeno da bude i ostane „antemuralis christianitatis“, predziđe kršćanstva i zapadne civilizacije, što je Tuđman bezbroj puta ponovio svakom od stranih diplomata s kojim bi došao u kontakt.

„Antemuralis christianitatis“ je koncepcija koja se oslanja na povijesnu podjelu između Bizanta i Zapadnog rimskog carstva, koja je uspostavljena po još starijem provincijskom limesu na kojem su se vodili rimski građanski ratovi. Ali, u ovom devetnaestostoljetnom smislu, to je naprosto šifra za borbu protiv Islama u Europi na balkanskom potkontinentu. Ona je dovršena u Prvom balkanskom ratu 1913., četiri stoljeća poslije izgona muslimana s Iberijskog poluotoka u reconquisti 1492. godine. Zatvaranjem tih kliješta, Islam je uklonjen iz Europe sve do današnjih dana postkolonijalnog multikulturalizma.

Tuđman, dale, možda nije mrzio muslimane, ali im nije vjerovao – lako se oko svega dogovarao sa Srbima, razumio se i s Raškovićem i s Miloševićem, ali s Alijom i Silajdžićem, nikako nije mogao uspostaviti iskren odnos i u svim pregovorima, onima što su prethodili vašingtonskom i dejtonskom sporazumu, ključnu su ulogu igrali Amerikanci. Kad bi s Tuđmanom postigli dogovor, sami su ga morali utanačiti i nametnuti Bošnjacima. Nije bilo izravne komunikacije, jedva nešto preko ambasadora u Turskoj Hide Biščevića, koji se sam Tuđmanu predstavio kao „musliman s velikim H“, dakle, ne s malim ili velikim slovom na početku imenice, što razlikuje vjeru od naziva narodnosti. Tursko zauzimanje preko predsjednika Demirela također je imalo neku ulogu, ali to pokazuje da je najbliži musliman s kojim je Franjo bio spreman ravnopravno razgovarati živio u Ankari!

S obzirom na sve, jasno je zašto je Tuđman dokinuo HOS, za koji su njegovi najbliži suradnici, bivši udbaši, ionako tvrdili da je kreatura koju je stvorio konkurentski KOS. Ako nije osobno odobrio da se smaknu ratni zapovjednici HOS-a Paradžik i Kraljević, to je u svakom slučaju učinjeno u skladu s njegovim intencijama. Oni pripadnici HOS-a koji nisu bili spremni skinuti oznake, potrpani su u zatvor, a ostali uvršteni u Hrvatsku vojsku (manja grupica, tzv. IX bojna „Rafael vitez Boban“, jedan polubataljun sastavljen dobrim dijelom od stranih plaćenika i fašističkih avanturista iz Europe, uspio se u Bosni održati protekcijom nekih nižih zapovjednika HV). HOS je zastupao sve što je Tuđman mrzio ili odbijao, a deviza ZDS bila je za nj čista provokacija, pa je Šušak, njegov glavni opričnik, zadužen da je uklanja, što mu je bilo lakše s njegovim familijarnim bacgroundom, nego Tuđmanu s vlastitom prošlošću Titova generala iz JNA. No, da mu se poklič gadio, o tome nema sumnje. Bio je partizan. I stoga su sve javne diskusije o „ustašizaciji“ HDZ-a i povratku na Tuđmanove devedesete u ovom kontekstu čisti promašaj – riječ je naprosto o oživljavanju revolucionarnog, prevratničkog pravaštva, koje je sve od Sanadera bilo istisnuto na političku marginu, dok ga Karamarko nije vratio u stranku i u vladu, da bi ih Plenković opet uklonio, samo što ih nije odsjekao, nego ih taktički reže na šnite. Bude li imao vremena s obzirom na druge izazove njegovoj vlasti – prije svega opasnosti vođenja ekonomije – nema sumnje da će ih naposlijetku politički marginalizirati i svesti na mjeru koju HSP ima u hrvatskom društvu: manje od pet posto, zauvijek izvan parlamentarnog spektra.