Očaj kao mjera ljudskosti

Radivoj Cvetićanin (1947), stoga, u uvodu knjige Konstantinović. Hronika (Dan graf i Fondacija Stanislav Vinaver, 2017) naglašava da ovo i nije biografija, tek, možda, građa, predložak za nekog budućeg Konstantinovićeva biografa.

Ali, ta autorova skromna ograda dobija sasvim drugi smisao u trenutku kad čitatelj sklopi korice ove opširne (preko 800 stranica B formata!) i precizno napisane i uređene knjige: tad shvati da je  ta hronika, kako je autor podnaslovom određuje, zapravo svojevrstan roman o jednom modernom srpskom piscu renesansnog formata i, također, o jednom vremenu, njegovim uspjesima, izazovima, zabludama, o propasti jedne velike zemlje, koju su, netko je već odavna rekao, uništili nitkovi. O jednom djelu koje je ostalo do kraja nepročitano, o jednom piscu i filozofu koji je godinama upozoravao, blagovremeno postavljajući dijagnozu društva bolesnog na smrt, koja će uslijediti unatoč njegovim očajničkim vapajima. Cijela jedna arheologija potopljenog svijeta.

S Radivojem Cvetićaninom ja se poznajem od polovice sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Počinjali smo u tadašjoj omladinskoj štampi – on u beogradskim Omladinskim novinama, a ja u Našim Danima i, kasnije, u Licima. Povremeno smo se sretali na tadašnjim omladinskim skupovima, ili međuredakcijskim druženjima, i uzajamno se čitali. Srpski žurnalizam tad je bio daleko iznad svega što se tiskalo u pokojnoj državi, ne samo po izraženijem liberalizmu, nego i po svojevrsnoj školi lijepog pisanja, tako da je, dok smo mi pisali o omladinskim radnim akcijama, taj list kompetentno zadirao u kompleksne političke probleme, uvijek imajući pred sobom uzore velikog novinarstva.

Nakon omladinske faze Cvetićanin je postao kolumnist tjednika NIN, tad čitanog i omiljenog u cijeloj velikoj ondašnjoj državi, gdje je jedno vrijeme vodio kolumnu pod egidom Na rubu, u kojoj je jezgrovitim i superiornim stilom komentirao društvene i političke fenomene, kazavši u jednom stupcu više nego što su drugi uspijevali na cijelim novinskim plahtama. Dolaskom Miloševića na vlast ugledni srpski listovi, kao što su Politika i NIN, pali su u profesiolalni i moralni ponor, postajući širitelji mržnje i propagatori rata, koji će uskoro uslijediti. U tim mračnim vremenima Srbije Cvetićanin će biti jednim od osnivača dnevnog lista Danas, neovisnog glasila, koje i danas izlazi u Beogradu. No, vratimo se temi našeg večerašnjeg predstavljanja.

Slijedeći Lebenslauf Radomira Konstantinovića (1928-2011), Cvetićanin prelazi kroz desetine tisuća stranica njegovih djela, časopisa, novina, svjedočenja, radiofonskih zapisa, privatne korespondencije, i drugih raznih arhivalija, akcentirajući najznačajnije pasuse tog nepreglednog labirinta i tako tvori vlastitu živu i dinamičnu priču. Ulazeći u interpretacije ponekad složenih filozofskih i književnih rasprava, što je po sebi posao vrlo opasan i nezahvalan, jer nužno može voditi u simplifikacije, on ispisuje tešku i veličanstvenu povijest jednog intelektualca – nacionalnog rebela, koji cijeli život vodi bitku protiv duha palanke, duha koji dominira u njegovu narodu, palanke u kojoj on živi i vjekuje svoj ljudski vijek.

A borba protiv tog duha palanke, najkraće rečeno – borba je za modernizaciju srpskog, a i ostalih balkanskih društava, modernizaciju koja se nije dogodila. Cvetićanin navodi da je metastaza tog duha i rezultirala uvjerenjem da Srbiju svi mrze, a Konstantinović je radio i pisao i vjerovao u Srbiju koju će svi voljeti.

Ja sam o Konstantinoviću u više navrata govorio i pisao, a nekoliko sam se puta zatekao s njim u društvu.. Na jednom nedavnom skupu u rodnoj mu Subotici njegovo sam djelo, koje sam dobrim dijelom upoznavao zadnjih godina, uporedio sa velebnom secesijskom crkvom, podignutom u balkanskoj pustari i nedođiji. Stog neću ovdje govoriti o Konstantinovićevim djelima. Pokušat ću barem fragmentarno slijediti Cvetićanina, koji jasno i dokumentima potkrijepljeno opisuje neke životne postaje te jedinstvene književne biografije, dajući svome narativu uvijek zanimljiv, dinamičan, i ponekad nepredvidiv tok. Navest ću i nekoliko neposrednih iskustava i dojmova, u želji da za ovu priliku akcentiram njegovo “bosansko pismo”, o kome Cvetićanin u knjizi pedantno izvještava.

Prvi put sam Konstantinovića sreo koncem sedamdesetih u hercegovačkom selu Drinovci. Imam sitnog udjela, jer sam bio član organizacijskog odbora “Šimićevih susreta”, u činjenici da je Konstantinović prvi dobitnik nagrade Braća Šimić, koja je u mom zavičaju prvi put dodijeljena jednom srpskom piscu. Sve te događaje, kao i činjenicu da je njegova velika prijateljica Hanifa Kapidžić Osmanagić, koja je doktorirala na beogradskom nadrealizmu, redovno pisala o njegovim knjigama u sarajevskoj periodici, notira i Cvetićanin u svojoj Hronici. Tu su još i Ivan Focht, Mithad Begić, Husein Tahmiščić, Mak Dizdar, Slavko Šantić, Ivan Lovrenović, Anđelko Vuletić, Slobodan Blagojević, Sead Fetahagić, čije je tragove Cvetićanin pronalazio u piščevoj biblioteci i arhivi.

Nikad neću zaboraviti jednu sliku s početka osamdesetih, prizor s posljednjeg ispraćaja Kasima Prohića profesora i filozofa, sa sarajevskog groblja Bare na konjičko mezarje; još uvijek vidim Radomirovu vitku figuru pored lijesa prerano umrlog prijatelja u kiši koja se miješala s njegovim suzama. Bio je redoviti sudionik Odjekovih okruglih stolova, koje je organizirao njegov odani prijatelj Čedo Kisić, (kojemu je Konstantinović posvetio svoj posljednji tekst), gdje sam bio prisutan kao novinar, a povremeno i kao sudionik. Moji prijatelji Kisić i Sado Musabegović dodijeli su mu  1985. godine Nagradu Miroslav Krleža, koju je početkom osamdesetih utemeljila revija Odjek. Zajedno smo sudjelovali na osnivačkoj skupštini Nezavisnih pisaca u Sarajevu, u praskozorje rata, s kojeg susreta još čuvam jednu izblijedjelu fotografiju.

Ali, Konstantinovićeva veza sa Sarajevom bila je dublja i od tih najdubljih intimnih relacija, jer je Sarajevo pod opsadom srpske vojske bilo izraz upravo one politike i one svijesti protiv koje se on cijeli život borio. Lomio je prste nad opkoljenim gradom, napisavši: čovjek koji ne očajava nije čovjek. Više puta je posjećivao Sarajevo u njegovim najtežim časovima, ostavivši o tome potresne rečenice, koje nikad ne bismo smjeli zaboraviti:

„Očigledno, ja govorim: pokušavam da govorim, da se vratim kući. I ja sam izbeglica, eto: pokušavam da kažem, u noći koja ne prestaje: Hoću kući. Sarajevo – da li je Sarajevo ta kuća? Ili,  možda nema više Sarajeva, nema više kuće? Da li egzodus Srba iz Sarajeva jeste već mogućni egzodus Sarajeva iz Sarajeva? Ako u Sarajevu nema kuće za mene, onda je nema ni u Beogradu, nema je ni u Zagrebu. Beograd može da bude Beograd, i Zagreb može da bude Zagreb, samo ako se Sarajevo zaista vrati Sarajevu: ako ponovo bude ono što je bilo, pre fašističkog ludila: veliki grad svih. Ovde se rešava sudbina svih nas.“

Cvetićanin notira da ta njegova relacija sa ratnim i poratnim Sarajevom nije u akademskom Beogradu bila primljena s razumijevanjem, nego s osudom. Prema riječima novinara Save Dautovića, koje citira Cvetićanin, Dobrica Ćosić će se na nekom skupu drsko obratiti Konstantinoviću riječima: „Sve bismo ti, Radomire, mogli oprostiti, ali ne i to što si balijama išao na noge“.

Stotinu je još zanimljivih detalja u Cvetićaninovoj knjizi – o Konstantinovićevu ocu Mihailu, predratnom profesoru beogradskog Pravnog fakulteta i ministru Cvetkovićeve vlade, koji je bio blag prema Hrvatima, o Kaći i Milici, dvije velike pjesnikove ljubavi, o piščevom dugogodišnjem prijateljstvu sa Samuelom Beckettom, o njegovu osnivanju Beogradskog kruga, o tome kako je prorekao tragičnu sudbinu srpskog političara i prijatelja Ivana Stambolića, o Marku Ristiću, Matiću i Daviču, o njegovu optimizmu, o Titu kojeg je počeo hvaliti tek nakon njegove smrti, kad su ga počeli kuditi oni koji su mu godinama nosili skute, o tradiciji i sadašnjosti druge Srbije, Palavestri kao epicentru duha palanke, o samoći i izopćenosti, o autoru koji je u mladosti pisao da se moderni čovjek nigdje na svijetu ne osjeća tuđinom, da bi se na koncu svog života osjetio strancem u vlastitom zavičaju.

I na posljetku: Cvetićaninova monografija Konstantinović. Hronika jedinstvena je književnopovijesna sinteza, uporediva jedino možda s Kronologijom o Krleži Stanka Lasića; djelo koje, poput kakva reflektora baca na onu simboličnu secesijsku crkvu snažnu plavičastu svjetlost. Pišući s ljubavlju i predanošću o velikom piscu, Radivoj Cvetićanin je, na velika vrata, i sam ušao u modernu srpsku književnost i to knjigom koju će teško biti zaobići u sagledavanju najviših, alpskih njezinih vrhunaca.

Reč na promociji knjige u Sarajevu 9. septembra 2017.